Page 59 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

cijelu smjenu rudnika mrkog ugljena izveo iz osme galerije pola minute prije
potresa i uru-šavanja, nakon čega je kolege, protivno svakoj logici, izveo u
drugo krilo. Kad je grupa sutradan spašena, utvrđeno je da je ono krilo u koje
su bili zamakli pred urušavanjem - potopljeno podzemnim vodama.
Filip Furudžija završio je tada u novinama, bio je poslije i "zagonetna ličnost"
u "Kviskoteci", te postao prava televizijska zvijezda, proslavivši se
sposobnošću da govori i pjeva unatrag, ali i katastrofalnim potresom u
Indoneziji,
koji je predvidio na uporno inzistiranje voditelja Olivera Mlakara da publici
pokaže barem dio svojih bizarnih vještina po kojima je bio poznat u
brezovačkom kraju. I tko zna, da je djed Fičo u studiju Televizije Zagreb bio
posve trijezan, možda bi predvidio i onaj "zemljotres mozga" što če njegovu
malom unuku mnogo godina poslije u Vukovaru umalo doči glave.
S Fičom Furudžijom tada se, naime, proslavio i njegov sedmogodišnji unuk
Antun, koji je milijunskoj publici demonstrirao sposobnost pamćenja
dugačkih nizova brojeva i recitiranja Biblije, koju je več tada znao napamet,
iako je - kao i djed - bio prilično skromne inteligencije. Recitiranje Knjige o
Johu poslije je, naravno, izbačeno iz "Kviskoteke", ali več i samo pojavljivanje
na televiziji donijelo je malom Antiši neviđenu slavu u rodnom gradiću. Zbog
toga je, eto, uglavnom bio pošteđen nemilosrdnih ponižavanja kakva su djeca
u školi priređivala vršnjacima njegove pameti ili visine: od svega toga Antunu
je iz toga doba ostao samo nadimak Čep.
Čep je živio s djedom Fičom i babom Martom, jer mu je majka bila u
umobolnici, a otac putovao i živio s nekim talijanskim cirkusom, ili su mu
barem tako rekli: bilo kako bilo, kad je baba umrla, a djed Fičo od tuge otišao
za njom, roditelji se nisu pojavili i maloga je Antuna k sebi uzeo ujak Slavko iz
Blagajevca. Najbolji mu je drug tamo bio Papac, unuk narodnog heroja po
kojemu se zvala škola, pa je ispalo da su se sprijateljili linijom poznatih i
slavnih djedova, iako su se zapravo zbližili više linijom nepoznatih očeva: ni
jedan ni drugi nisu, naime, nikad upoznali oca. A bit će da je u tome prste
imala i jednostavna činjenica da su u sivoj radničkoj zgradi na Bukovini živjeli
vrata do vrata.
Kad su 1991. godine u Hrvatskoj srpski tenkovi izašli
116
Jebo sad hiljadu dinara
iz kasarni, Papac i Čep su najprije dva mjeseca visili ispred televizora, a onda
jednog dana iznenada probili uši i stavili naušnice, ošišali se na irokez-frizuru,
zavezali trake oko glave i nabavili crne majice s logotipom U2. Kad su ih pitali
što im znači to "U2", odgovorili su - "Nas dvojica ustaša, kontaš: U2". Te večeri
Papac je došao kod majke Slavojke pitati lovu za rat. "Lovu za šta?", pitala je
zbunjena mater, nakon čega je Papac pojasnio: "Za rat... za autobus, sendviče,
pivo, i to." Majka je, naravno, plakala cijeli dan, a Papac joj je sutradan ukrao
novac i kupio dvije autobusne karte za Split.
Čepu, međutim, ta autobusna karta nije bila samo karta za rat: bio je to
ausvajs za bijeg od vazda pijanog ujaka Slavka, koji je večer prije, vidjevši mu
naušnicu i irokez-frizuru, poludio i stao ga tući svojom drvenom nogom,
proklinjući i djeda Fiću što mu ga je ostavio, i oca Nedjeljka što ga je ostavio
Fići i otišao s onom talijanskom cirkusanticom, jer "s tom halkom na uhu i
klaunovskom frizurom" - vikao je ujak - "i nije ti drugdje mjesto nego ili kod