Page 146 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Bilješka 39.

Koncept: KRAJ.

Sve to bilo je kao posljednje zrnce soli bačene u zasićeni rastvor:
brzo, bodući, kao igle puzali su kristali, otvrdnuli, smrznuti. I bilo mi
je jasno: sve je odlučeno — i sutra ujutro učinit ću to. Bilo je to isto
kao i ubiti sebe — ali, možda, tek ću tada uskrsnuti. Zato što samo
ono što je mrtvo može uskrsnuti.
Na zapadu se svaki trenutak u modrim grčevima trzalo nebo. U
glavi mi je gorjelo i bubnjalo. Tako sam prosjedio čitavu noć i zas­
pao tek oko sedam ujutro, kada se tama već povukla, zazelenjela i
kad su postali vidljivi krovovi posijani pticama.
Probudio sam se: već je deset (zvona danas očito nije bilo). Na
stolu — još od jučer — stajala je čaša s vodom. Žudno sam popio
vodu i požurio: morao sam sve to što brže, koliko god je moguće
brže.
Nebo — pusto, plavo, do dna izjedeno vjetrom. Probadajući
uglovi sjena, sve je izrezano modrim jesenjim zrakom — tanko —
strašno se dotaknuti: sad će puknuti, razletjeti se kao staklena praši­
na. I tako je — u meni: ne smijem misliti, ne trebam misliti, jer —
I nisam mislio, čak, možda, nisam ni vidio kako treba, samo sam
registrirao. Evo na kolniku — odnekud grančice, lišće na njima
zeleno, jantamo, grimizno. Evo, gore — ukrštajući se, lete ptice i
aera. Evo — glave, otvorena usta, ruke mašu kao grančice. Valjda
sve ovo viče, grakće, zuji...
Zatim — puste, kao kugom pometene, ulice. Sjećam se: spotak-
nuo se o nešto neizdrživo meko, podatno a ipak nepomično. Nagnuo
sam se: leš. Ležao je na leđima, raširivši savijene noge, kao žena.
Lice...
Prepoznao sam debele, crnačke i kao da su još uvijek smijehom
zapjenjene, usne. Čvrsto zatvorivši oči smijao mi se u lice. Sekunda
— prekoračio sam preko njega i potrčao — zato što više nisam
mogao, morao sam sve to brže, ili — osjećao sam — slomit ću se,
savit ću se kao preopterećena šina...
Na sreću — ostalo je još samo dvadeset koraka, već je ploča —

146