Page 141 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Bilješka 37.

Koncept: 1NFUZORIJA. SMAK SVIJETA. NJENA SOBA.

Ujutro u blagovaonici — susjed s lijeve strane preplašeno mi je šap­
nuo:
— Pa jedite više! Gledaju vas!
Ja sam se — iz sve snage — nasmiješio. I osjetio to — kao
nekakvu pukotinu na licu: osmjehujem se — krajevi pukotine se sve
više šire — i od toga mi je sve gore...
Dalje ovako: tek što sam uspio nabosti kockicu na viljušku kad
istog trena viljuška zadrhti u mojoj ruci, zveketom pade na tanjur —
i stresli se, zazvonili stolovi, zidovi, posuđe, zrak i vani — nekakva
ogromna, do neba, željezna okrugla tutnjava — kroz glave, kroz kuće
— i zamro je daleko u daljini jedva čujnim, sitnim, kao na vodi, kru­
govima.
Vidio sam na trenutak olinjala, izblijedjela lica, zaustavljena usta
u punoj brzini, u zraku smrznute viljuške.
Onda se sve pomiješalo, sišlo s vjekovnih tračnica, svi su skočili
s mjesta (ne otpjevavši himnu) — kojekako, ne po taktu, đožvaku-
jući, daveći se, hvatali su jedan drugog “Što? Što se dogodilo? Što?”
— i neuredni komadi nekad skladnog velikog Stroja — prosuli se
dolje, k liftovima — po stubištu — stepenice — topot — komadi
riječi — kao komadići rasparanog pisma uskovitlanog vjetrom.
Isto se tako sipalo iz svih susjednih kuća, i za minutu bulevar —
kao kapljica vode pod mikroskopom: zatvorene u stakleno-prozimoj
kapljici infuzoriji izgubljeno jure u stranu, gore, dolje.
— Aha — nečiji trijumfalan glas — ispred mene zatiljak i uperen
u nebo prst — vrlo točno se sjećam žutoružičastog nokta i u dnu
nokta — bijel, kao da izlazi iza horizonta, mjesec. I to je kao kom­
pas: stotine očiju, slijedeći taj prst, okrenulo se prema nebu.
Tamo, spašavajući se od nekakve nevidljive potjere, promicali,
pritiskali, preskakali jedan kroz drugog, oblaci — i obojeni kao
oblaci, tamni aeri Čuvara sa spuštenim crnim surlama cijevi — i još
dalje — tamo, na zapadu nešto nalik na----------

141