Page 147 - Yegnevy Zamyatin - Mi

zlatna slova “Ured Čuvara”. Na pragu sam zastao, udahnuo zrak,
koliko sam mogao — i ušao.
Unutra u hodniku — u beskonačnom redu, potiljak za potiljkom,
stajale su numere, s listićima, s debelim bilježnicama u rukama. Pola­
gano se pomicali, korak, dva i opet se — zaustavljali.
Uzvrpoljio sam se u dnu reda, u glavi mi je bučalo, hvatao sam ih
za rukave, molio ih — kao što bolesnik moli da mu što prije daju ne­
što što bi trenutnom kratkotrajnom mukom odjednom presjeklo sve.
Nekakva žena čvrsto pritegnuta pojasom preko junife, s jasno
izražene dvije zadnje polulopte kojima čitavo vrijeme vrti ovamo
onamo, kao da su joj upravo tamo oči. Obrecnula se na mene:
— Boli ga želudac! Odvedite ga u zahod — tamo, druga vrata
nadesno...
I na mene — smijeh: i od tog smijeha nešto prema grlu, i sad ću
zavikati... ili...
Odjednom, otraga, netko me uhvatio za lakat. Okrenuo sam se:
providne, krilate uši. Ali nisu bili ružičaste, kao obično, već svijet-
locrvene, jabučica se na vratu trzala — evo sad će prekinuti tanku
navlaku.
— Zašto ste ovdje? — pitao je, brzo se usvrdlavajući u mene.
Grčevito sam ga se uhvatio:
— Brže k vama — u kabinet... Moram sve — odmah! To je
dobro, da, upravo vama.. Možda je užasno, da upravo vi, ali to je
dobro, to je dobro...
On je također znao, znao ju je, i od toga mi je bilo još gore, ali,
možda, on će se također trznuti kad čuje i ubijat ćemo zajedno, i ja te
posljednje sekunde neću biti sam...
Lupnula su vrata. Sjećam se: niže pod vratima zalijepio se
nekakav papirić i zagrebao po podu dok su se vrata zatvarala i zatim,
kao kapom, pokrilo nekakvom posebnom, bezračnom tišinom. Daje
rekao barem jednu riječ — bez obzira koju — najgluplju riječ, ja bih
sve sastavio odjednom. Ali on je šutio.
Nepregnuvši se toliko da mi je u ušima zazvonilo — rekao sam
(ne gledajući):
— Čini mi se — da sam je uvijek mrzio, od samog početka. Borio
sam se... A uostalom — ne, ne, nemojte mi vjerovati: mogao sam, a
nisam se htio spasiti, htio sam stradati, to mi je bilo vrjednije od

147