Page 143 - Yegnevy Zamyatin - Mi

se potrčao sam gore po beskrajnom stubištu. Hodnik. Brzo — kao
šibe kotača — brojevi na vratima: 320, 326, 330... 1-330, da!
I kroz staklena vrata: sve je u sobi rasuto, zbrkano, zgužvano. U
brzini prevmuta stolica — ničice, sa sve četiri noge uvis — kao
crknuti pas. Krevet je — nekako besmisleno, iskosa odmaknut od
zida. Na podu — prosuti, izgaženi listići ružičastih bonova.
Nagnuo sam se, podigao jednog, drugog, trećeg: na svima D-503
— na svima sam bio ja — kapljice mene, rastopljenog, prelivenog
preko ruba. I to je sve što je ostalo...
Zbog nekog razloga nije to smjelo tako, da bi oni ovako, na podu,
i da bi po njima hodali. Zgrabio sam još šaku, položio na stol pažljivo
izravnao, pogledao — i... nasmijao se.
Ranije nisam znao — sada znam, i vi to znate: smijeh biva razne
boje. To je — samo daleki eho eksplozije u vama: može biti — to su
praznične, crvene, plave, zlatne rakete, možda — odletjeli u zrak
komadi ljudskog tijela...
Na bonovima zabljesnu potpuno nepoznato mi ime. Nisam
zapamtio broj — samo slovo: F. Zbacio sam sve bonove sa stola,
nagazio na njih — na sebe “potpeticom — evo tako, tako” — iza­
šao... Sjedio sam u koridoru, na prozoru preko puta vrata — sve sam
nešto čekao, tupo, dugo. Slijeva zašljapkali koraci. Starac: lice — kao
probijen, prazan, balon mlitavih bora — i iz uboda još se cijedi nešto
prozirno, polako teče dolje. Polako, nejasno, shvatio sam: suze. 1 tek
onda kad je starac bio daleko — sjetio sam se i pozvao ga:
— Slušajte, slušajte, znate li: broj 1-330...
Starac se okrenuo, očajno mahnuo rukom i odgegao se dalje.
U sumrak sam se vratio kući. Na zapadu se nebo svaku sekundu
grčilo blijedo-plavom drhtavicom — i od toga potmulo, prigušeno
tutnjanje. Krovovi su bili posuti crnim ugašenim ugljevljem: ptice.
Legao sam na krevet — i odmah me kao zvijer pritisnuo, pridavio
san...

143