Page 149 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 149

Ne sjećam se kako sam se našao dolje, u jednoj od javnih toaleta
          kod stanice podzemne željeznice. Tamo, gore, sve je propadalo, ruši­
          la se najveća i najrazumnija civilizacija u povijesti, a ovdje — neči­
          jom ironijom — sve je ostalo kao prije, prekrasno. I pomisliti: sve je
          to — osuđeno, sve će zarasti u travu, o svemu ovome — bit će samo
          “mitovi”...
             Jako sam zastenjao. I u isti taj tren osjećam — netko me nježno
          miluje po ramenu.
             Bio je to moj susjed, na sjedalu do mene. Čelo — ogromna ćela­
          va parabola, na čelu žuti, nečitki redovi bora. I ti su redovi o meni.
             —  Shvaćam  vas  —  rekao  je.  —  Ali  ipak  smirite  se:  nema  po­
          trebe.  Sve će se vratiti, neumitno će se vratiti. Važno je samo da svi
          saznaju  za  moje  otkriće.  Vama  prvom  o  tome  govorim:  izračunao
          sam, beskonačnosti nema!
             Divlje sam ga pogledao.
             —  Da,  da,  kažem  vam:  beskonačnosti  nema.  Ako  je  svijet
          beskonačan — onda srednja gustoća materije u njemu mora biti ravna
          nuli. A budući da ona nije nula — a to znamo — onda je svemir ko­
                                                          2
          načan, on je — oblika sfere i kvadrat svemirskog radijusa, y = sred­
          nje  gustoće,  pomnožen  sa...  Evo,  ja  samo  moram  izračunati  brojni
          koeficijent  i  tada...  Shvaćate:  sve  je  —  konačno,  sve  je  —  jednos­
          tavno,  sve  je  —  izračunljivo;  i  tada  ćemo  filozofski  pobijediti  —
          shvaćate?  A  vi,  uvaženi,  smetate  meni  da  završim  izračune,  vi  —  vi
          ćete...
             Ne  znam  što  me  više  potreslo: njegovo  otkriće  ili njegova čvrsti­
          na u tom apokaliptičkom trenutku: u njegovim rukama (to sam vidio
          tek  sad)  bio  je  notes  i  logaritamske  tablice.  I  shvatio  sam:  ako  sve  i
          propadne,  moja  je  dužnost  (pred  vama,  moji  nepoznati,  dragi)  —
          ostaviti svoje bilješke u završenom obliku.
             Zamolio sam ga papir — i tu sam napisao posljednje redove...
             Htio sam već staviti točku — onako kako su drevni stavljali križ
          nad jamama u koje su bacali mrtvace, ali odjednom olovka je zadrh­
          tala i ispala mi iz prstiju...
             —  Slušajte  —  drmao  sam  susjeda.  —  Ma  slušajte,  kad  vam
          kažem! Morate — morate mi odgovoriti: a tamo gdje se završava vaš
          konačni svemir? Što je tamo — dalje?
             Odgovoriti mi nije uspio: odozgo, po stepenicama — topot.


                                                               149
   144   145   146   147   148   149   150   151   152   153   154