Page 142 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Najprije nitko nije shvaćao što je to — nisam shvaćao čak ni ja
kojem je (na nesreću) bilo otkriveno više nego ostalima. To je bilo
slično ogromnom roju crnih aera: negdje na nevjerojatnoj visini —
tek primjetne brze točke. Sve bliže: odozgo hrapave, grkljanske
kaplje — naposljetku, nad glavama nam ptice. Oštrim, crnim, prodor­
nim, padajućim trokutima napunile su nebo, vjetar ih je bacao dolje,
sjedale su na kupole, na krovove, na stupove, na balkone.
— Aha — trijumfalni zatiljak se okrenuo — vidio sam onog što
gleda ispod očiju.
Ali u njemu je od onog bivšeg ostao samo nekakav naslov, on je
nekako čitav izašao iz tog svog vječnog podčela i na njegovom licu
— oko očiju, oko usana — kao svežnjevi rasle su zrake, smijao se.
— Vi razumijete — kroz zvižduk vjetra, krila, graktanja — vik­
nuo mi je. Razumijete: Zid — Zid su srušili! Ra-zu-mi-je-te?
U prolazu, negdje u drugom planu promiču figure — glave su
izdužene — brzo bježe unutra — u kuće. Na sredini kolnika — brza,
a ipak kao polagana (od težine), lavina operiranih, što su koračali
tamo, na zapad... Kosati smotuljci zraka oko usana, očiju. Uhvatio
sam ga za ruku:
— Slušajte: gdje je ona — gdje je I? Tamo, iza Zida — ili ...
moram — čujete? Odmah, ja ne mogu...
— Ovdje — viknuo mi je pijano, veselo-snažni, žuti zubi... —
Ovdje je ona, u gradu, djeluje. Oho — mi djelujemo!
Tko su — mi? Tko sam — ja?
Kraj njega — bilo je pedesetak takvih istih — kao on — koji su
izašli iz svojih tamnih podčela, glasnih, veselih, snažnozubih.
Gutajući vjetar rastvorenim ustima, mašući naizgled krotkim i smi­
ješnim elektrokutorima (gdje su ih nabavili?) — krenuli su isto tamo
— na zapad, za operiranima, ali zaobilazno — paralelnim 48. bule­
varom...
Spoticao sam se o napetu, savijenu vjetrom, užad i trčao k njoj.
Zašto? Ne znam. Spoticao sam se, prazne ulice, tuđi, divlji grad,
neprekidna pobjednička graja ptica, smak svijeta. Kroz staklo zidova
— u nekoliko kuća vidio sam (urezalo se): ženski i muški brojevi
besramno su se spajali — čak i ne spustivši rolete, bez ikakvih bono­
va, usred bijela dana...
Kuća — njena kuća. Otvorena širom, izgubljena vrata. Dolje, za
kontrolnim stolićem — prazno. Lift je zastao posred okna. Zadihavši

142