Page 144 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Bilješka 38.

Koncept: NE ZNAM KAKAV. MOŽE BITI, SAV JE KONCEPT —
JEDNO: BAČENA CIGARETA.

Prenuo sam se — blistava svjetlost, bolno je gledati. Zažmirio sam.
U glavi nekakav klizeći plavi dim, sve je u magli. I kroz maglu. “Pa
nisam palio svjetlo — kako onda...”
Skočio sam — za stolom, poduprijevši rukom podbradak gledala
me I i smiješila se. ..
Za istim tim stolom ja sada pišem. Već je prošlo tih deset — pet­
naest minuta okrutno zbijenih u najnategnutiju oprugu. A čini mi se
da su se evo tek sad za njom zatvorila vrata i još ju je moguće stići,
uhvatiti za ruke — i možda, ona će se nasmijati i reći...
I je sjedila za stolom. Nagnuo sam se prema njoj.
— Ti, ti! Bio sam. Vidio sam tvoju sobu — mislio sam, ti...
Ali na pola puta nabio sam se na oštra, nepomična polja trepavi­
ca, zaustavio se. Sjetio sam se: tako me je pogledala onda na INTE­
GRALU. I evo, treba odmah sada, u jednoj sekundi, uspjeti reći joj
— tako, da povjeruje — inače nikad...
— Slušaj, I — moram... moram ti sve... Ne, ne, odmah ču —
samo da se napijem vode...
U ustima — suho, sve je kao obloženo bugačicom. Nalijevao sam
vodu — i ne mogu: stavio sam čašu na stol i čvrsto objema rukama
uhvatio bocu.
Sad sam shvatio: modrikavi dim — to su cigarete. Prinijela je
usnama, žudno progutala dim — tako, kao vodu, i rekla:
— Ne treba. Šuti. Svejedno — vidiš: ipak sam došla. Tamo dolje
— čekaju me. I ti hoćeš, da naše posljednje minute...
Bacila je cigaretu na pod, sva se presavila preko stranice naslo­
njača unazad (tamo je na zidu prekidač i teško ju je dosegnuti). I
zapamtio sam kako se naslonjač zaljuljao i od tla se podigle dvije
njezine nožice. Zatim su pale rolete.
Prišla je, snažno me obgrlila. Njezina koljena kroz odjeću —
polagani, nježni, topli, sveobavijajuči otrov...

144