Page 145 - Yegnevy Zamyatin - Mi

I odjednom... događa se: već si se sav zagnjurio u slatki i topli
san — odjednom nešto je probolo, trzaš se i opet su oči široko
otvorene. Tako i sad: na podu u njenoj sobi zgaženi ružičasti bonovi,
i na jednom slovo F i nekakvi brojevi... U meni — spleli se u jedno
klupko i, čak ne mogu reći kakav je to bio osjećaj, ali stegnuo sam je
tako da je od bola vrisnula...
Još minuta — od tih deset ili petnaest, na blistavo bijelom jastuku
— zabačena unazad s poluzatvorenim očima glava; oštra, slatka lini­
ja zuba. I čitavo to vrijeme nesnosno, besmisleno, mučno, na nešto
me podsjeća, o čemu ne smije, o čemu sada — ne treba. I ja sve
nježnije, sve čvršće stežem — sve su jače modre mrlje od mojih prs­
tiju...
Rekla je (ne otvarajući oči — to sam zapazio):
— Kažu da si jučer bio kod Dobrotvora? Je li istina?
— Da, istina je.
I tada, oči se otvorile — i ja sam s nasladom gledao kako je brzo
blijedilo, brisalo se, nestajalo njeno lice: same oči.
Ispričao sam joj sve. I samo — ne znam, zašto... ne, nije istina,
znam — samo sam jedno prešutio — o tome da je On pričao na
samom kraju da, da sam im bio potreban samo...
Pomalo, kao fotografija u razvijaču pojavljivalo se njeno lice:
obrazi, bijela linija zuba, usne. Ustala je, prišla zrcalnim vratima
ormara.
Opet je suho u grlu. Nalio sam sebi vode, ali opet nisam mogao
piti — stavio sam čašu na stol i upitao:
— Zato si i došla — zato što si morala saznati?
Iz zrcala na mene, oštri, podsmješljivi trokut obrva, podignutih
gore, k sljepoočicama. Ona se okrenula, nešto mi reći, ali ništa nije
rekla.
— Ne treba, znam.
Oprostiti se s njom? Pomaknuo sam svoje — tuđe — noge, zapeo
za stolicu, pala je ničice, mrtva, kao tamo — kod nje u sobi. Usne su
joj bile hladne — nekad je isto tako bio hladan pod evo ovdje, u
mojoj sobi pokraj kreveta.
A kad je otišla — sjeo sam na pod, nagnuo se nad njenom
bačenom cigaretom---------
Ne mogu više, ne želim više!

145