Page 148 - Yegnevy Zamyatin - Mi

svega... tj. ne nastradati već da ona... I čak i sad — čak i sad, kada
već sve znam... Vi znate, vi znate, da me je pozvao Dobrotvor?
— Da, znam.
— Ali ono što je on meni rekao... Shvatite — to je isto kao kad
bi sad ispod vas povukli pod — i vi sa svime što je sad na stolu —
papirom, crnilom... crnilo se prolije i sve u mrlju...
— Dalje, dalje. I požurite. Tamo čekaju i drugi.
I tada, zagrcavajući se, zaplićući se — sve, što je bilo, sve što je
zapisano ovdje. O sebi stvarnom,' o sebi dlakavom, i to, što je ona
tada rekla o mojim rukama — da, upravo je od toga sve i počelo i
kako ja tada nisam htio ispuniti svoju dužnost, i kako sam obmanji­
vao sebe, i kako je ona nabavila lažnu potvrdu i kako sam hrdao iz
dana u dan i hodnici dolje i kako je tamo — iza Zida...
Sve to — besmislenim grumenima, komadićima — zagrcavao
sam se, nedostajalo je riječi. Krive, dvostruko svijene usne sa osmi­
jehom su mi primicale potrebne riječi — zahvalno sam kimao: da,
da... I evo (što je to?) — evo već govori umjesto mene on, a ja samo
slušam... “Da, a zatim... Tako je baš i bilo, da, da!”
Osjećam: kao od etera — postaje hladnije evo tu, oko vrata, i s
naporom pitam:
— Ali kako — vi to nikako niste mogli...
Osmjehuje se — šutke — sve zakrivljenije... i zatim:
— A vi znate — vi ste htjeli od mene štošta skriti, evo vi ste
nabrojali sve koje ste primijetili iza Zida. Ali na jednu ste osobu za­
boravili. Vi kažete — niste? A ne sjećate li se da ste tamo na mig, na
tren — vidjeli tamo... mene? Da, da: mene.
Pauza.
I odjednom — meni je, kao munja, sinulo u glavi, besramno
jasno: on — isto je njihov... I čitav ja, sve moje muke, sve to, što sam
iznemogavši, iz posljednih sila, donio ovamo, kao podvig — sve je
to samo smiješno, kao drevni vic o Abrahamu i Izaku. Abraham —
sav obliven hladnim znojem — već zamahnuvši nožem nad svojim
sinom — nad sobom — odjednom glas: “Ne treba! Šalio sam se...”
Ne skidajući pogled od sve iskrivljenijeg osmijeha upro sam se
rukama o kraj stola, polako, polako zajedno s naslonjačem krenuo,
zatim dolje — čitavog sebe — obuhvatio — i pokraj povika, stepeni­
ca, usta — naglavce.

148