Page 154 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 154

Poznamo  Darwina,  znamo  da  su  poslije  Darwina  —  mutacije,  vajs-
           manizam,  neolamarkizam.  Ali  to  su  sve  balkončići,  verande:  zgrada
           je  Darwin.  A  u  toj  zgradi  nisu  samo  punoglavci  i  gljive  —  tamo  je
           također čovjek. Očnjaci se bruse tek kada postoji netko koga treba da
           se grize; domaće kokoši imaju krila samo zato da njima lupetaju. Za
           ideje i kokoši jedan je zakon: ideje koje se hrane kosanim kotletima
           gube  zube  isto  onako  kao  civilizirani  kotletski  ljudi.  Heretici  su  po­
           trebni zdravlja radi; ako ih nema, treba da ih se izmisli.





           Živa  književnost  ne  živi  prema  jučerašnjem  satu,  niti  prema današ­
           njem, nego prema sutrašnjem. Ona je mornar kojega su poslali gore,
           na  katarku,  odakle  vidi  kako  tonu  lađe,  gleda  ledene  sante  i  opake
           struje  koje  se  ne  razlikuju  s  palube.  Mogu  ga  skinuti  s  katarke  i
           privesti  kodovima,  u  utrobu  broda,  ali  to  ne  mijenja  ništa:  ostaje
           katarka — drugi će s katarke vidjeti isto što je vidio prvi.
              Mornar  je  na  katarci  potreban u buri.  Sada je  bura, s raznih  se
           strana čuje SOS. Još se juče pisac mogao mimo šetati palubom, škljo-
           cati kodakom (svagdan); ali kome će pasti na pamet da na filmu gleda
           krajolike i žanr-slike kada se svijet naherio za 45°, zijaju zelena ždri­
           jela,  a  paluba  trešti?  Sada  se  može  gledati  i  misliti  samo  kao  pred
           smrt:  eto,  umrijet  ćemo  —  i  što  će  se  desiti?  kako  smo  živjeli?  ako
           ćemo  živjeti  ispočetka,  na  nov  način  —  onda  čime,  radi  čega?  Sada
           su književnosti potrebna golema, katarkasta, avionska, filozofska ob­
           zorja, potrebno je posljednje, najstrašnije, najhrabrije “Zašto?” i “A
           što će biti dalje?”




           Tako pitaju djeca. Ali su djeca najsmioniji filozofi: stižu u život gola,
           nepokrivena  nijednim  listićem  dogmi,  apsoluta,  vjera.  Zbog  toga  je
           svako  njihovo  pitanje  tako  besmisleno-naivno  i  tako  zastrašujuće
           komplicirano.  Oni  novi,  koji  sada  ulaze  u  život,  goli  su  i  neustrašivi
           poput  djece,  i  kao  djeca,  kao  Schopenhauer,  Dostojevski,  Nietzsche,


                                                               155
   149   150   151   152   153   154   155   156   157   158   159