Page 154 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 154
Poznamo Darwina, znamo da su poslije Darwina — mutacije, vajs-
manizam, neolamarkizam. Ali to su sve balkončići, verande: zgrada
je Darwin. A u toj zgradi nisu samo punoglavci i gljive — tamo je
također čovjek. Očnjaci se bruse tek kada postoji netko koga treba da
se grize; domaće kokoši imaju krila samo zato da njima lupetaju. Za
ideje i kokoši jedan je zakon: ideje koje se hrane kosanim kotletima
gube zube isto onako kao civilizirani kotletski ljudi. Heretici su po
trebni zdravlja radi; ako ih nema, treba da ih se izmisli.
Živa književnost ne živi prema jučerašnjem satu, niti prema današ
njem, nego prema sutrašnjem. Ona je mornar kojega su poslali gore,
na katarku, odakle vidi kako tonu lađe, gleda ledene sante i opake
struje koje se ne razlikuju s palube. Mogu ga skinuti s katarke i
privesti kodovima, u utrobu broda, ali to ne mijenja ništa: ostaje
katarka — drugi će s katarke vidjeti isto što je vidio prvi.
Mornar je na katarci potreban u buri. Sada je bura, s raznih se
strana čuje SOS. Još se juče pisac mogao mimo šetati palubom, škljo-
cati kodakom (svagdan); ali kome će pasti na pamet da na filmu gleda
krajolike i žanr-slike kada se svijet naherio za 45°, zijaju zelena ždri
jela, a paluba trešti? Sada se može gledati i misliti samo kao pred
smrt: eto, umrijet ćemo — i što će se desiti? kako smo živjeli? ako
ćemo živjeti ispočetka, na nov način — onda čime, radi čega? Sada
su književnosti potrebna golema, katarkasta, avionska, filozofska ob
zorja, potrebno je posljednje, najstrašnije, najhrabrije “Zašto?” i “A
što će biti dalje?”
Tako pitaju djeca. Ali su djeca najsmioniji filozofi: stižu u život gola,
nepokrivena nijednim listićem dogmi, apsoluta, vjera. Zbog toga je
svako njihovo pitanje tako besmisleno-naivno i tako zastrašujuće
komplicirano. Oni novi, koji sada ulaze u život, goli su i neustrašivi
poput djece, i kao djeca, kao Schopenhauer, Dostojevski, Nietzsche,
155