Page 155 - Yegnevy Zamyatin - Mi

pitaju “zašto?” i “što će biti dalje?” Genijalni filozofi, djeca i puk —
jednako su mudri: zato što postavljaju jednako glupa pitanja. Glupa
— za civilizirana čovjeka koji posjeduje namješteni stan, s krasnim
zahodom, i dobro namještenu dogmu.

Organska je kemija već izbrisala crtu kaja dijeli živu materiju od
mrtve. Pogrešno je dijeliti ljude na žive i mrtve: postoje živi mrtvaci
i živo-živi. Živi mrtvaci također pišu, hodaju, govore, rade. Ali se oni
ne varaju; bez greške rade samo strojevi, ali oni prave samo mrtve
stvari. Živo-živi griješe, tragaju, pitaju, muče se.
Tako i to što pišemo: hoda i govori, ali ono može biti živo-mrtvo
ili živo-živo. Ono odista živo ne zaustavlja se ni pred čime, traži
odgovore na besmislena, “djetinjasta” pitanja. Neka odgovori nisu
točni, neka je filozofija pogrešna — pogreške više vrijede od istina.
Istina je strojna, pogreška — živa, istina smiruje, pogreška — uzne­
miruje. I neka su čak odgovori uopće nemogući — to bolje — baviti
se odgovorenim pitanjima — povlastica je mozgova koji su građeni
na načelu kravlje utrobe, kao što je poznato, prilagođene probavlja-
nju prožvakanoga.

Da u prirodi ima nešto nepokretno, da ima istina — sve bi to bilo,
dakako, netočno. Ali su, na sreću, sve istine pogrešne: dijalektički se
proces sastoji upravo u tome što današnje istine već sutra postaju
pogreškama; posljednjega broja nema.
Taje (jedina) istina samo za snažne: slaboživčani mozgovi sva­
kako trebaju ograničenja svemira, posljednji broj, “štake uvjerlji­
vosti” — kako bi rekao Nietzsche. Slaboživčanima nedostaje snaga
da u dijalektički silogizam uključe sami sebe. Zaista, to je teško. Ali
to je ono isto što je uspio učiniti Einstein: uspio se sjetiti da se on,
Einstein, koji sa satom u rukama motri kretanje — također kreće,
uspio je na kretanje zemaljsko pogledati izvana.
Upravo tako promatra zemaljsko kretanje velika književnost koja
ne poznaje posljednje brojeve.

156