Page 156 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Formalna je značajka žive književnosti jednaka unutrašnjoj: otkla­
njanje istine, to jest onoga što svatko zna i sve do toga časa i ja sam
znao — silazak s kanonskih tračnica, sa široka utabanog puta.
Utabani je put ruske književnosti, do sjaja izvožen gigantskim
obručima Tolstoja, Gorkoga, Čehova — realizam, svagdan; znači,
valja napustiti svagdan. Tračnice koje je do svetinje kanonizirao
Blok, Sologub, Bjeli — simbolizam je koji je porekao svagdan: znači
— valja poći u svagdan.
Apsurd, da. Presijecanje paralela također je apsurd. Ali to je
apsurd samo u kanonskoj, plošnoj Euklidovoj geometriji: u neeukli-
dovoj geometriji to je aksiom. Treba samo da se prestane biti plošan,
uzdići se nad plohu. Za današnju književnost ploha je svagdana ono
što je zemlja aeroplanu. Ona je samo putanja zaleta — radi dizanja u
visine — od svagdana prema bitku, prema filozofiji, prema fantasti­
ci. Na utabanim putovima, na cestama — neka škripe jučerašnje
taljige. Živi imaju snage da presijeku svoju jučerašnjicu.

Popeli mi u taljige kotarskog načelnika ili komesara, taljige ipak
ostaju taljigama. I ipak će književnost ostati jučerašnjom, ako pove-
zemo sam “revolucionarni svagdan” utabanim i izvoženim putom —
čak ako ga povezemo na bijesnoj trojki s praporcima. Danas nam tre­
baju automobili, aeroplan, titraji, lijet, točke, sekunde, punktiri.
Starih, sporih, dremljivih opisa nema: lakonizam — ali golemi
napon, visoka voltaža svake riječi. U sekundu valja utisnuti toliko
koliko prije u minutu od šezdeset sekundi: i sintaksa postaje eli­
ptičnom, letećom, komplicirane piramide rečeničnih sklopova rasta­
vljaju se na kamenje samostalnih rečenica. Uslijed brzine kretanja
ono što je kanonizirano, uobičajeno, izmiče oku: odatle neobični,
često čudnovati leksik i simbolika. Slika je oštra, sintetična, ima sa­
mo jednu temeljnu crtu koju se dospijeva opaziti iz automobila. U
navikom posvećeni rječnik prodrli su provincijalizmi, neologizmi,
znanost, matematika, tehnika.

157