Page 33 - Yegnevy Zamyatin - Mi

besmislenom, nepoznatom Bogu — a mi služimo smislenom i pot­
puno poznatom; njihov Bog nije im davao ništa osim vječnih mučnih
zahtjeva; njihov Bog nije smislio ništa pametnije nego da, ne zna se
zašto, ljudi sebe prinose za žrtvu — a mi prinosimo žrtvu našem
Bogu, Jedinoj Državi — spokojnu, promišljenu, razumnu žrtvu. Da,
to je bila prava liturgija Jedinoj Državi, sjećanje na križne dane —
godine Dvjestogodišnjega Rata, veličanstveni praznik pobjede svih
nad jednim, zbroja nad pribrojnikom...
Evo jednog — stoji na stepenicama Kocke oblivene suncem.
Bijelo... i čak ne — ne bijelo, bezbojno — stakleno lice, staklene
usne. I jedino oči, crne rupe koje usisavaju, gutaju... i onaj jezivi svi­
jet od kojeg je udaljen samo nekoliko minuta. Zlatna značka s
numerom — već je skinuta. Ruke su vezane purpurnom vrpcom
(starinski običaj: objašnjenje je očito u tome što su u davna vremena,
kada se sve ovo nije činilo u ime Jedine Države, osuđenici vjerojat­
no osjećali da imaju pravo suprotstavljati se, pa su im ruke obično
bile okovane lancima).
A na vrhu, na Kocki, pokraj Stroja — nepomična, kao od metala,
figura onog, kojeg zovemo Dobrotvorom. Lice se odavde, odozdo, ne
može razabrati: vidi se samo daje omeđeno strogim, veličanstvenim
kvadratnim konturama. Ali zato ruke... Tako ponekad biva na
fotografijama: previše blizu, u prvi plan postavljene ruke — izgleda­
ju ogromne, prikivaju pogled — zaklanjaju sve ostalo. Te teške, još
uvijek spokojno smještene na koljenima, ruke — jasno: one su —
kamene i koljena — jedva izdržavaju njihovu težinu...
I odjednom se jedna od tih ogromnih ruku polako podigla —
polagana, željezna gesta — i s tribine, povinovavši se podignutoj
ruci, prišla je Kocki numera. To je bio jedan od Državnih Pjesnika,
koji je imao sreću — ovjenčati praznik svojim stihovima. I zagrmjeli
su nad tribinama božanstveni brončani jambovi — o tom, bezum­
nom, sa staklenim očima, što je stajao tamo, na stepenicama i čekao
logičnu posljedicu svoga bezumlja.
... Požar. U jambu se njišu kuće, pršte uvis kao žitko zlato, ruše
se. Grče se zelena stabla, kaplje sok — samo su ostali crni križevi
skeleta. Ali javio se Prometej (to smo, naravno, mi) —
“I oganj u stroj sprežuć’, čelik

33