Page 57 - Yegnevy Zamyatin - Mi

nogama i sa svakom stepenicom — sve beznadežnije: meni, zločin­
cu, otrovanom — ovdje nije mjesto. Ja se nikada više neću moći uliti
u precizni mehanički ritam, neću plivati po zrcalnomimom moru. Ja
ću — vječno gorjet i, trzati se, tražiti kutak u kojem bih skrio pogled
— i vječno, dok, na kraju ne nađem snage proći i-----------
I hladna iskra — kroz mene: ja sam — prazan; meni je — svejed­
no; ali trebat će i o njoj, i nju također...
Izašao sam iz prozorčića na palubu i zaustavio se: ne znam, kamo
sada, ne znam, zašto sam došao ovamo. Pogledao sam naviše. Tamo
se mutno sunce podizalo izmučeno podnevom. Niže je — bio INTE­
GRAL, sivo-staklast, mrtav. Ružičasta krv je istekla, jasno mi je da
je sve to — samo moja mašta, da je sve isto kao i prije, i u isto vri­
jeme jasno...
— Pa što ste Vi D-503, gluhi? Zovem vas, zovem... što vam je?
— To je Drugi Graditelj — odmah pokraj uha: izgleda — već duže
vremena viče.
Što je to sa mnom? Ispustio sam kormilo. Motor zuji iz sve snage,
aero se trese i juri, ali komandne palice nema i ne znam kuda jurim:
dolje — i sad ću o zemlju, ili gore — u sunce, u plamen...

Bilješka 16.
Koncept: ŽUTO. DVODIMENZIONALNA SJENA. NEIZLJEČIVA
DUŠA.

Nisam pisao nekoliko dana. Ne znam koliko: svi su dani — jedan.
Svi su dani — jedne boje — žute, kao isušen, usijan pijesak, i ni
mrvice sjene, ni kaplje vode, i po žutom pijesku bez kraja. Ne mogu
bez nje — a ona, otkako je onako neshvatljivo iščezla u Drevnoj
Kući...
Od tada sam je vidio samo jednom prilikom šetnje. Prije dva, tri,
četiri dana — ne znam: svi su dani —jedan. Promaknula je kraj mene
i na sekundu napunila žuti, prazan svijet. Pod ruku s njom — uz rame
s njom — dvostruki S, papirnato tanki doktor i još neki četvrti —

57