Page 67 - Yegnevy Zamyatin - Mi

ravao da me on sam vidio kako sam slučajno tim prstima dotaknuo
brusilicu — i da je u tome čitava stvar. Hm, možda je i tako. Lako
moguće. Ne znam — ništa ne znam.

Bilješka 18.
Koncept: LOGIČKA PRAŠUMA. RANE I FLASTER. VIŠE
NIKADA.

Sinoć sam legao — i istog trena nestao na dno sna, kao prevmut, pre­
tovaren brod. Sloj mukle, uzburkane, zelene vode. I evo polako izra­
njam s dna na površinu i negdje na sredini dubine otvaram oči: moja
soba, još uvijek zeleno, skamenjeno jutro. Na zrcalnim vratima or­
mara — komadić sunca — meni u oči. To mi smeta u potpunosti
ispuniti određene Tablicom sate sna. Najbolje bi bilo — otvoriti
ormar. Ali sav sam — kao u paučini, paučina je i na očima, nemam
snage ustati.
Ipak sam ustao, otvorio — i odjednom iza zrcalnih vrata,
oslobađajući se haljine, sva ružičasta — I. Toliko sam se naviknuo na
nevjerojatne stvari da se, koliko se sjećam — uopće nisam začudio,
ništa nisam pitao: brzo u ormar, zatvorio sam za sobom zrcalna vrata
— i zadihano, brzo, slijepo, žudno sjedinio se s I. Kao sad vidim:
kroz pukotinu vrata u tami — oštra zraka sunca kao munja prelama
se na tlu, na stranici ormara, više — i ta surova blistava oštrica pala
je na njen zabačeni, goli vrat ... i u tome je nešto meni tako strašno
da nisam izdržao, kriknuo sam — i još jednom otvorio oči.
Moja soba. Još je zeleno, skamenjeno jutro. Na vratima ormara
komadić sunca. Ja sam — u krevetu. San. Ali još uvijek ubrzano
kuca, podrhtava, brizga srce, tupa bol u vršcima prstiju, u koljenima.
To je — nesumnjivo bilo. I ja ne znam sad: što je san — što java,
iracionalne veličine probijaju kroz sve pouzdano, uobičajeno, trodi­
menzionalno, i umjesto tvrdih uglačanih površina — unaokolo je
nešto iskrivljeno i dlakavo...
Do zvona je još dugo. Ležim, razmišljam — i razmotava se ne­
vjerojatno čudan, logički lanac.

67