Page 68 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 68

Svakoj  jednadžbi,  svakoj  formuli  u  površinskom  svijetu  odgo­
                                  varaju  krivulja  ili  tijelo.  Za  iracionalne  formule,  za  moj  korijen  iz
                                  minus  jedan  ne  poznajemo  odgovarajuća  tijela  —  nikada  ih  nismo
                                  vidjeli...  Ali  u  tome  i  je  strahota,  što  su  ta  tijela  —  nevidljiva  —  a
                                  postoje,  nužno,  neminovno  moraju  postojati:  zato  što  u  matematici,
                                  kao na ekranu, prolaze pred nama njihove bizarne, podrugljive sjenke
                                  —  iracionalne formule; ni matematika ni smrt — nikada ne griješe. I
                                  ako ta tijela mi ne vidimo u našem svijetu, na površini, za njih posto­
                                  ji — mora postojati — čitav ogroman svijet tamo, ispod površine...
                                     Ustao  sam  ne  dočekavši  zvono  i  počeo  trčkarati  po  sobi.  Moja
                                  matematika  —  do  sada  jedini  pouzdan  i  postojan  otok  u  čitavom
                                  mom  iščašenom  životu  —  također  se  otrgnula,  zaplovila,  zakovitlala
                                  se. Onda je, dakle, ova besmislena “duša” — isto tako stvarna kao i
                                  moja junifa, kao moje čizme — iako ih sad ne vidim (oni su iza zrcal­
                                  nih vrata ormara)? I ako čizme nisu bolest — zašto je “duša” bolest?
                                     Tražio  sam,  ali  nisam  nalazio  izlaza  iz  tog  divljeg  logičkog
                                  šipražja. Bile su to iste takve nepoznate i strašne prašume kao i one
                                  —  iza Zelenog Zida, i one su također bile neobične, nerazumljive, sa
                                  svojim  bićima  koja  govore  bez  riječi.  Činilo  mi  se  —  kroz  nekakvo
                                  debelo  staklo  —  vidim:  beskonačno  veliko,  i  istovremeno,  besko­
                                  načno  malo,  škorpionu  nalik,  sa  skrivenim,  a  čitavo  vrijeme  prisut­
                                  nim  minusom  —  žalcem:  V-l...  A  može  biti,  i  nije  to  nešto  drugo,
                                  već  sama moja  “duša”, slična legendarnom škorpionu drevnih,  sama
                                  je sebe dobrovoljno probadala svim onim što...
                                     Zvonce.  Dan.  Sve  to,  ne  umirući,  ne  iščezavajući  —  samo
                                  prikriveno dnevnim svjetlom; kao vidljivi predmeti, koji ne umiru —
                                  a  predvečer  bivaju  pokriveni  noćnom  tamom.  U  glavi  —  lagana
                                  drhtava  magla.  Kroz  maglu  —  dugački,  stakleni  stolovi;  polako,
                                  šuteći,  u  taktu  žvaču  lopte  —  glave.  Izdaleka  kroz  maglu  otkucava
                                  metronom,  i u taktu te poznate — ugodne glazbe ja sam makinalno,
                                  zajedno  sa  svima,  brojao  do  pedeset:  pedeset  propisanih  pokreta
                                  žvakanja  za  svaki  zalogaj.  I,  makinalno  udarajući  takt,  spuštam  se
                                  niže, bilježim svoje ime u knjigu onih koji odlaze — kao i ostali. Ali
                                  osjećam:  živim  odvojeno  od  ostalih, sam, ograđen  mekim  zidom  koji
                                  prigušuje zvukove, i iza tog zida je — moj svijet...
                                     Ali eto: ako je taj svijet — samo moj — zašto je on u ovim zapisi­
                                  ma? Zašto su ovdje ti besmisleni “snovi”, ormari, beskrajni hodnici?


                                  68
   63   64   65   66   67   68   69   70   71   72   73