Page 68 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Svakoj jednadžbi, svakoj formuli u površinskom svijetu odgo­
varaju krivulja ili tijelo. Za iracionalne formule, za moj korijen iz
minus jedan ne poznajemo odgovarajuća tijela — nikada ih nismo
vidjeli... Ali u tome i je strahota, što su ta tijela — nevidljiva — a
postoje, nužno, neminovno moraju postojati: zato što u matematici,
kao na ekranu, prolaze pred nama njihove bizarne, podrugljive sjenke
— iracionalne formule; ni matematika ni smrt — nikada ne griješe. I
ako ta tijela mi ne vidimo u našem svijetu, na površini, za njih posto­
ji — mora postojati — čitav ogroman svijet tamo, ispod površine...
Ustao sam ne dočekavši zvono i počeo trčkarati po sobi. Moja
matematika — do sada jedini pouzdan i postojan otok u čitavom
mom iščašenom životu — također se otrgnula, zaplovila, zakovitlala
se. Onda je, dakle, ova besmislena “duša” — isto tako stvarna kao i
moja junifa, kao moje čizme — iako ih sad ne vidim (oni su iza zrcal­
nih vrata ormara)? I ako čizme nisu bolest — zašto je “duša” bolest?
Tražio sam, ali nisam nalazio izlaza iz tog divljeg logičkog
šipražja. Bile su to iste takve nepoznate i strašne prašume kao i one
— iza Zelenog Zida, i one su također bile neobične, nerazumljive, sa
svojim bićima koja govore bez riječi. Činilo mi se — kroz nekakvo
debelo staklo — vidim: beskonačno veliko, i istovremeno, besko­
načno malo, škorpionu nalik, sa skrivenim, a čitavo vrijeme prisut­
nim minusom — žalcem: V-l... A može biti, i nije to nešto drugo,
već sama moja “duša”, slična legendarnom škorpionu drevnih, sama
je sebe dobrovoljno probadala svim onim što...
Zvonce. Dan. Sve to, ne umirući, ne iščezavajući — samo
prikriveno dnevnim svjetlom; kao vidljivi predmeti, koji ne umiru —
a predvečer bivaju pokriveni noćnom tamom. U glavi — lagana
drhtava magla. Kroz maglu — dugački, stakleni stolovi; polako,
šuteći, u taktu žvaču lopte — glave. Izdaleka kroz maglu otkucava
metronom, i u taktu te poznate — ugodne glazbe ja sam makinalno,
zajedno sa svima, brojao do pedeset: pedeset propisanih pokreta
žvakanja za svaki zalogaj. I, makinalno udarajući takt, spuštam se
niže, bilježim svoje ime u knjigu onih koji odlaze — kao i ostali. Ali
osjećam: živim odvojeno od ostalih, sam, ograđen mekim zidom koji
prigušuje zvukove, i iza tog zida je — moj svijet...
Ali eto: ako je taj svijet — samo moj — zašto je on u ovim zapisi­
ma? Zašto su ovdje ti besmisleni “snovi”, ormari, beskrajni hodnici?

68