Page 62 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Srce je — lako, brzo, kao aero, i nosi, nosi me uvis. Znao sam:
sutra — nekakva radost. Kakva?

Bilješka 17.

Koncept: KROZ STAKLO. UMRO SAM. HODNICI.

Potpuno sam zbunjen. Jučer, upravo u onom trenutku kada sam mis­
lio da se sve razmrsilo, da su svi iksevi pronađeni — u mojoj jed­
nadžbi pojavile su se nove nepoznanice.
Početak koordinata u cijeloj toj priči je — naravno, Drevna Kuća.
Iz te točke kreću — osi X, Y, Z, od kojih je odnedavno izgrađen cijeli
moj svijet. Po osi X (59. bulevaru) hodao sam do početka koordina­
ta. U meni — kao šareni vihor jučerašnje: prevrnute kuće i ljudi,
mučno-tuđe ruke, svjetlucave škare, oštrokapajuće kapi iz umivaoni­
ka — tako je bilo, tako je bilo jednom. I sve to — trgajući meso —
vrtoglavo se kreće tamo — iza površine rastopljene ognjem, tamo
gdje je “duša”.
Da bih ispunio liječnikov recept namjerno sam izabrao put po
dvjema katetama, a ne po hipotenuzi. I evo već druge katete: kružni
put u podnožju Zelenog Zida. Iz beskrajnog zelenog oceana iza Zida
valjao se na mene divlji val korijenja, cvijeća, granja, lišća — propeo
se — sad će me zapljusnuti, i od čovjeka — najfinijeg i najprecizni­
jeg mehanizma — pretvorit ću se...
Ali, na sreću, između mene i divljeg zelenog oceana — staklo je
Zida. O velika, božansko-ograničavajuća mudrosti zidova, pregrada!
To je, možda, najveći od svih pronalazaka. Čovjek je prestao biti
divlja životinja tek onda kada smo mi tim Zidom izolirali svoj svijet
strojeva, savršeni svijet — od nerazumnog, besmislenog svijeta
drveća, ptica, životinja...
Kroz stakla na mene — maglovito, sumorno — tupa njuška
nekakve zvijeri, žute oči, koje uporno ponavljaju jednu te istu, meni
nerazumljivu misao. Dugo smo se gledali u oči — u ta okna iz
površinskog svijeta u drugi, iza-površinski. I u meni se komeša: “A

62