Page 65 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Kasnije, kad sam morao zapisivati sve te strašne događaje, počeo
sam kopati po sjećanju i po knjigama — i sada naravno — shvaćam:
to je bilo stanje privremene smrti, poznato drevnima i — koliko znam
— nama potpuno nepoznato.
Nemam predodžbe koliko sam dugo bio mrtav, najvjerojatnije 5
— 10 sekundi, ali tek sam nakon nekog vremena oživio, otvorio oči:
tamno i osjećam — niže, niže... Pružio sam ruku — uhvatio se —
ogrebla me hrapava, brzo promičuća stijenka, na prstu je krv, jasno
— sve to nije igra moje bolesne mašte. Ali što je onda, što?
Slušao sam svoje isprekidano, drhtavo disanje (sram me je priz­
nati — tako je sve bilo neočekivano i nerazumljivo). Minuta, dvije,
tri — sve niže. Na kraju — mekani udarac: ono što je padalo pod
mojim nogama — sada je nepomično. U tami sam napipao nekakvu
ručicu, gurnuo sam — vrata se otvorila — mutno svjetlo. Vidio sam:
iza mene se uvis brzo podizala malena kvadratna platforma. Bacio
sam se — ali već je bilo kasno: bio sam odsječen ovdje... gdje to
“ovdje” — ne znam.
Hodnik. Tisućutonska tišina. Na okruglim svodovima — žarulje,
beskonačna, blistava, treperava, istočkana crta. Sličilo je pomalo “tu­
nelima” naših podzemnih željeznica, ali puno uže i ne od našeg stak­
la, već od nekakvog drugačijeg, starinskog materijala. Pale su mi na
pamet podzemne katakombe u kojima su se skrivali za vrijeme
Dvjestogodišnjeg Rata. Svejedno, treba ići dalje.
Hodao sam, pretpostavljam oko dvadeset minuta. Skrenuo sam
nadesno, hodnik se proširio, lampe su jače zasjale. Nekakva nejasna
buka. Možda strojevi, možda glasovi — ne znam, ali, samo, ja sam
— pokraj teških neprozirnih vrata: buka dopire od tamo.
Pokucao sam, još jednom — glasnije. Za vratima — tišina. Nešto
je zazveketalo, vrata su se polako, teško, otvorila.
Ne znam, tko se od nas dvojice više zaprepastio — preda mnom
bio je moj skalpelonosni, najtanji doktor.
— Vi? Ovdje? — 1 njegove škare škljocnuše. A ja —ja kao da
nikada i nisam znao niti jedne ljudske riječi: šutio sam, gledao i
uopće nisam shvaćao što mi je on govorio. Valjda — da moram otići
odatle: zato što me on brzo, svojim ravnim, papirnatim trbuhom
potisnuo do kraja tog svjetlijeg dijela hodnika — i gurnuo u leđa.

65