Page 66 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— Dozvolite... htio sam... mislio sam, daje ona, 1-330... Ali za
mnom...
— Čekajte tu — odrezao je doktor i nestao...
Naposljetku! Naposljetku ona je tu, kraj mene — i zar nije sve­
jedno, gdje je to “ovdje”. Poznata, šafran-žuta svila, osmijeh-ugriz,
roletama zaklonjene oči... Drhte mi usne, ruke, koljena — i u glavi je
najgluplja misao:
“Titranje je zvuk. Drhtanje mora odzvanjati. Zašto se ne čuje?”
Njene su mi se oči otvorile — širom, ušao sam unutra...
— Nisam više mogao! Gdje ste bili? Zašto — ni na sekundu ne
odvajajući od nje očiju, govorio sam kao u bunilu — brzo,
nepovezano — može biti, samo sam mislio. — Sjenka — za mnom...
Umro sam — iz ormara... Zato što taj vaš... govori škarama: imam
dušu... neizlječivu...
— Neizlječiva duša! Jadniče moj! — nasmijala se — i mene
poprskala smijehom: bunilo je prošlo, i posvuda blistaju, zvone os­
mijesi i kako je — kako je sve lijepo.
Iza ugla opet se pojavio doktor — čudesan, prekrasan, najtanani-
ji doktor.
— Dakle — zaustavio se pored nje.
— Ništa, ništa! Ispričat ću vam poslije. On je slučajno... recite da
ću se vratiti... za petnaestak minuta...
Doktor je skliznuo za ugao. Čekala je. Tupo su lupnula vrata.
Tada se polako, polako, sve dublje zabadajući mi u srce oštru, slatku
iglu — prislonila ramenom, rukom, sva — i mi smo pošli zajedno,
ona i ja — dvoje — jedno...
Ne sjećam se gdje smo skrenuli u tamu — i u tami po stepenica­
ma gore, bez kraja, šuteći. Nisam vidio, ali znao sam: išla je tako kao
i ja — zatvorenih očiju, slijepa, zabacivši glavu uvis, zagrizavši
usnicu — slušala je glazbu: moje tek jedva čujno drhtanje.
Osvijestio sam se u jednom od bezbrojnih kutaka u dvorištu
Drevne Kuće: nekakva ograda, iz zemlje — gola, kamena rebra i žuti
zubi propalih zidova. Otvorila je oči i rekla: “Prekosutra u 16”. I
otišla.
Je li se sve to uopće dogodilo? Ne znam. Saznat ću prekosutra.
Realni trag je samo jedan: na desnoj ruci — na vrhovima prstiju —
oderana koža. Ali, danas, na INTEGRALU Drugi Graditelj me uvje­

66