Page 73 - Yegnevy Zamyatin - Mi

ma daj već! Još jednom se osvrnuvši gurnuo mi je kuvertu, otišao.
Sam sam.
Ne, nisam sam: iz kuverte — ružičasti bon, i tek primjetan — njen
miris. Ona će doći, doći će, k meni. Brže — pismo, da ga pročitam
svojim očima, da povjerujem sve do kraja...
Što? Ne može biti! Čitam još jednom — preskačem preko redo­
va: “Bon... i obvezno spustite rolete, kao da sam ja stvarno kod
vas... Nužno mi je da misle da sam ja... jako mi je... jako mi je
žao...”
Pismo — u komadiće. U zrcalu na sekundu — moje izobličene,
slomljene obrve. Uzimam bon, da i njega isto tako, kao i njeno
pisamce---------
— Molim vas, obvezno — sve kako je tamo napisano.”
Ruke su mi oslabile, olabavile. Bon je iz njih ispao na stol. Jača
je od mene, i ja ću, kako se čini, učiniti onako kako ona želi. A,
uostalom... uostalom, ne znam: vidjet ću — do večeri je još daleko.
Bon leži na stolu.
U zrcalu moje izobličene, slomljene obrve. Zašto i danas nemam
liječničko uvjerenje: da mi je poći hodati, hodati bez kraja, oko čita­
vog Zelenog Zida — a onda se svaliti na krevet — na dno... A mo­
ram — u 13. slušaonicu, i moram čvrsto pritegnuti čitavog sebe da
bih dva sata — dva sata, nepomično... kada moram urlati, lupati
nogama.
Predavanje. Vrlo čudno je to da iz blistavog aparata — ne izlazi,
kao obično, metalni glas, već nekakav baršunasti, meki, kao od
mahovine. Ženski — pojavljuje mi se pred očima kakva je nekada
živjela: malena — kvačica-bakica, slična onoj kraj Drevne Kuće.
Drevna Kuća... i sve odjednom — kao fontana — odozdo, i
moram se iz sve snage pritegnuti da ne preplavim krikom čitavu
slušaonicu. Meke i baršunaste riječi — kroz mene, i od svega ostaje
samo jedno: nešto o djeci, o djecogojstvu. Kao fotografska ploča
sam: sve utiskujem u sebe s nekakvom tuđom, stranom, besmislenom
točnošću: zlatan srp — odbljesak svjetlosti na zvučniku; ispod njega
— dijete, živa ilustracija — zavlači se u srce; u usta je gurnut skut
mikroskopske junife; čvrsto stisnuta šačica, palčić — savijen unutra
— lagana, bucmasta sjena — borića na zapešću. Kao fotografska
ploča — otiskujem: evo sada se gola noga — objesila preko ruba,
ružičasta lepeza prstiju izlazi na zrak — i sad će, sad će na pod-----------

73