Page 74 - Yegnevy Zamyatin - Mi

I — ženski vrisak, na pozornicu se uzmahala junifa s prozirnim
krilima, uhvatila djetešce — usnama — u bucmastu boriću na
zapešću, stavila na sredinu stola, spušta se s pozornice. U meni se
otiskuje: ružičasti, s rožićima naniže — polumjesec usana, naliveni
do kraja modri tanjurići — oči. To je — O. I ja, kao pri čitanju neke
logičke formule — odjednom osjećam neophodnost, zakonitost tog
ništavnog slučaja.
Sjela je malo iza mene, s lijeve strane. Okrenuo sam se: poslušno
je skrenula pogled sa stola s djetešcem, očima — mene, u mene, i
opet: ona, ja i stol na pozornici — tri točke, i kroz te tri točke — iscr­
tane su linije, projekcije nekih neminovnih, još nevidljivih događaja.
Kući — po zelenoj, sumračnoj ulici već okatoj od svjetlosti.
Slušao sam: sav otkucavam — kao sat. I kazaljke u meni — sad će
prijeći preko nekog broja, napravit ću nešto, i više neću moći nazad.
Njoj treba, da netko misli: da je ona — kod mene. A meni treba ona,
i što mene briga za njeno “treba”. Ne želim biti tuđa roleta — ne
želim i gotovo.
Otraga — poznat, šljapkav, kao po lokvama, hod. Više se i ne
osvrćem, znam: S. Ići će za mnom do samih vrata — i zatim će,
vjerojatno, stajati dolje, na pločniku i svrdlima se ušarafljivati gore,
u moju sobu — dok tamo ne padnu, skrivajući nečiji zločin, rolete...
On, anđeo čuvar stavio je točku. Odlučio sam. Ne. Odlučio sam.
Kad sam se popeo u sobu i okrenuo prekidač — nisam mogao
povjerovati svojim očima: kraj mog stola stajala je O. Ili, točnije —
visjela je: tako visi prazna, svučena odjeća — ispod njene odjeće kao
da nije bilo više niti jedne opruge, bez opruga bile su ruke, noge, i
glas joj je bio bez snage, obješen.
— Ja — o svom pismu. Dobili ste ga? Da? Moram znati odgo­
vor, moram — već danas.
Slegnuo sam ramenima. S nasladom — kao daje ona bila nešto
kriva — gledao sam njene modre pune, do vrha, oči — otezao sam s
odgovorom. I s nasladom sam, utiskujući u nju riječ po riječ, rekao:
— Odgovor? Pa dobro... U pravu ste. Nesumnjivo. U svemu.
— Tako znači... (osmijehom prikrivena najtananija drhtavica, ali
ja vidim). Pa, jako dobro! Ja ću — odmah otići.
I visjela je nad stolom. Spušten pogled, noge, ruke. Na stolu još
uvijek leži zgužvani ružičasti bon one. Brzo sam otvorio ovaj svoj

74