Page 75 - Yegnevy Zamyatin - Mi

I

rukopis — “Mi” — njegovim stranicama pokrio sam bon (možda
više od samoga sebe, nego od O).
— Evo — sve pišem. Već 170 stranica... Ispada nešto neočeki­
vano.
Glas — sjena glasa:
— A sjećate se... ja sam vam tada na sedmoj strani... ja sam vam
tada kapnula — i vi —...
Modri tanjurići — preko ruba, nečujne, žurne kaplje — po obra­
zima, niže ubrzane preko ruba — riječi:
— Ne mogu, sad ću otići... ja, nikada više i neka tako bude. Ali
samo želim — moram od vas dijete — dajte mi dijete, i otići ću, otići!
Vidio sam: sva je drhtala pod junifom, i osjećao sam i ja sada —
stavio sam ruke nazad i osmjehnuo se:
— Što? Želite pod Stroj Dobrotvora?
I na mene — isto tako, kao bujica preko brane — riječi:
— Neka! Ali ja ču ga osjetiti — osjetiti u sebi. Barem nekoliko
dana... Vidjeti — barem jednom vidjeti boriću, eto tu — kao tamo
— na stolu. Jedan dan!
Tri točke: ona, ja i tamo na stolu šačica s bucmastom borićom...
Jednom u djetinjstvu, sjećam se, odveli su nas na akumulatorski
toranj. Na najvišem odmorištu nagnuo sam se preko staklene ograde,
dolje — ljudi — točke, i slatko je zadrhtalo srce: “A što ako”? Tada
sam se samo još čvršće uhvatio za ogradu; a sada sam — skočio
dolje.
— To želite? Iako dobro znate, da...
Zatvorene — kao daje pravo licem prema suncu — oči. Mokra,
blistav smijeh
— Da, da! Hoću!
Dohvatio sam ispod rukopisa ružičasti bon — one — i potrčao
niže, dežurnom. O me je uhvatila za ruku, nešto viknula, ali što —
shvatio sam tek kad sam se vratio.
Sjedila je na kraju kreveta, ruku čvrsto stisnutih među koljeni­
ma.
— To je njen bon?
— Zar nije svejedno? Pa, da — njen.
Nešto je puknulo. Vjerojatnije se O — jednostavno pomaknula.
Sjedila je, ruke među koljenima, šutjela je.

75