Page 79 - Yegnevy Zamyatin - Mi

I evo, rukovođen, kako mi se čini, upravo autorskom dužnošću,
danas u 16 uzeo sam aero i opet se uputio u Drevnu Kuću. Puhao je
snažan suprotni vjetar. Aero se s naporom probijao kroz zračno
šipražje, nevidljive grane fijukale su i šibale. Grad ispod — sav kao
od plavih santi leda. Odjednom — oblak, brza kosa sjena, led posta­
je kao olovo, nadima se, kao u proljeće, kada stojiš na obali i čekaš:
evo sad će sve pući, briznuti, uskovitlati se, pojuriti; ali, minuta za
minutom, a led još stoji, i ti se sam nadimaš, srce tuče sve nemirnije,
sve češće (uostalom, zašto ja pišem o ovome i otkuda svi ovi neobični
osjećaji? Ta nema takvog ledolomca koji bi mogao slomiti najpro­
zračniji i najčvršći kristal našeg života).
Kraj ulaza u Drevnu Kuću — nikoga. Prošao sam okolo i vidio
staricu — vrataricu pored Zelenog Zida: ruku stavila nad oči, gleda
uvis. Tamo nad Zidom — oštri, crni trokuti nekakvih ptica: grakćući
napadaju — grudima o čvrstu ogradu od električnih valova — i
nazad, i opet su nad Zidom.
Vidim: na tamnom licu zaraslom u bore — kose, brze sjene, brz
pogled na mene.
— Nikoga, nikoga nema ovdje! Da! I nemate zašto ići. Da...
Kako to: nemate zašto? I kakav je to neobičan način — smatrati
mene samo nečijom sjenkom. A možda ste, upravo svi vi — moje
sjenke. Zar nisam vama naselio ove stranice — još nedavno
četverokutne bijele pustinje. Zar bi vas bez mene vidjeli svi oni koje
ću povesti za sobom uskim stazama ovih redova?
Sve ovo joj, naravno, nisam rekao; po vlastitom iskustvu znam:
najmučnije je — izazvati kod čovjeka sumnju daje on realnost, trodi­
menzionalna — a ne nekakva drugačija — realnost. Samo sam suho
primijetio daje njen posao da otvara vrata i ona me pustila u dvorište.
Prazno. Tiho. Vjetar — tamo, za zidovima, dalek, kao taj dan,
kada smo rame o rame, dvoje —jedno, izašli odozdo, iz hodnika —
ako je to uistinu bilo. Išao sam pod nekakvim kamenim lukovima,
gdje koraci, sudarajući se s vlažnim zidovima, padaju iza mene —
kao da čitavo vrijeme netko hoda za mnom na petama. Žuti zidovi —
s prištevima od crvene cigle — pratili su me kroz tamne kvadratne
naočale prozora, pratili kako sam otvarao melodična vrata šupa, kako
sam zavirivao po kutovima, ćorsokacima, zakutcima. Vratašca na
ogradi i zapušteno zemljište — spomenik Velikom Dvjestogodi-