Page 80 - Yegnevy Zamyatin - Mi

šnjem Ratu: iz zemlje — gola kamena rebra, žute iskežene čeljusti
zidova, drevna peć s vertikalnim dimnjakom — zauvijek okamenjen
brod između kamenog žutog i crvenog pljuskanja opeka.
Učinilo mi se: upravo sam te žute zube jednom vidio — nejasno,
kao na dnu, kroz debljinu vode — i počeo sam tražiti. Propadao sam
u jame, spoticao se o kamenje, zahrđale lampe hvatale me za junifu,
po čelu puzale u oči oštro-slane kapljice znoja.
Nigdje! Tadašnji izlaz iz hodnika nigdje nisam mogao pronaći —
nije ga bilo. A uostalom — tako je, možda i bolje: veća je vjerojat­
nost daje sve to bio —jedan od mojih besmislenih “snova”.
Umoran, sav od nekakve paučine, prašnjav — već sam otvorio
vratašca — da se vratim na glavno dvorište. Odjednom otraga —
Sušanj, šljapkavi koraci, i preda mnom — ružičasta krila-uši,
dvostruko izvijen osmijeh, S.
On je zažmirio, uvio u mene svoja svrdla i pitao:
— Šetate?
Šutio sam. Ruke su mi smetale.
— Pa, što je, osjećate li se sada bolje?
— Da, hvala. Izgleda da dolazim na normu.
Pustio me — podigao oči uvis. Glava zabačena — i prvi put sam
primijetio njegovu jabučicu.
Gore na maloj visini — oko 50 metara — brujao je aero. Po nji­
hovom polaganom, niskom letu, po spuštenim crnim surlama na
trubama za motrenje — prepoznao stun aparate Čuvara. Ali bilo ih je
ne dva ili tri kao obično, već deset do dvanaest (moram se, nažalost,
ograničiti na približan broj).
— Zašto ih je danas tako mnogo? — smogao sam hrabrosti pitati.
— Zašto? Hm... Pravi liječnik — počinje liječiti još zdravog čov­
jeka, takvog, koji će se razboljeti tek sutra, prekosutra, za tjedan
dana. Profilaksa, da!
Klimnuo je, zašljapkao po kamenim pločama dvorišta. Zatim se
okrenuo i — meni preko ramena:
— Budite pažljivi!
Sam sam. Tiho je. Prazno. Daleko iznad Zelenog Zida uskome­
šale se ptice, vjetar. Što je time htio reći?
Aero brzo klizi niz struju. Lagane, teške sjene oblaka, dolje —
plave kupole, kocke staklenog leda — postaju olovne, nadimaju se.

80