Page 161 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

uništenim. Ona je kriva. Po njoj je on došao na svijet i u njegovu veliku dramu

bivovanja. Je li pravedno donijeti dijete na ovaj strašni svijet? Svaka si žena
postavlja to pitanje. Neke kažu da nije, i imaju svoje razloge. Marija je
odgovorila da jest, dobrovoljno, znajući jako dobro što će uslijediti - kao što
uostalom sve majke znaju, ako si dopuste vidjeti. To je čin izvanredne hrabrosti,
kada je dobrovoljan.

S druge strane, Marijin sin, Krist, predao je sebe Bogu i svijetu, izdaji,
mučeništvu i smrti - sve do očajanja na križu, kada uzvikuje one strašne riječi:
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mt 27,46). To je arhetipska priča o
čovjeku koji daje sve za nešto bolje - koji prinosi svoj život za napredak Bića -
koji dopušta da se Božja volja u potpunosti očituje u granicama jednoga smrtnog

života. To je model časna čovjeka. U Kristovu slučaju, međutim - on žrtvuje
sama sebe - a Bog, njegov Otac, istodobno žrtvuje svojega Sina. Upravo je zbog
toga kršćanska drama žrtvovanja sama sebe i Sina arhetipska. To je priča od koje
se ništa ekstremnije - ništa veće - ne može zamisliti. To je sama definicija
,,arhetipskoga“. To je srž onoga što je „religijsko".

Svijet je definiran boli i patnjom. U to nema sumnje. Žrtva može u većoj ili
manjoj mjeri privremeno zadržati bol - a veće žrtve pritom mogu biti
učinkovitije od manjih. U to također nema sumnje. To je znanje koje svi nosimo
u duši. Stoga osoba koja želi ublažiti patnju - koja želi ispraviti nedostatke u
Biću i učiniti mogućom najbolju od svih mogućih budućnosti; koja želi stvoriti

nebo na zemlji - podnijet će najveće žrtve, žrtve svega što voli, sebe i djeteta,
kako bi živjela život usmjeren prema Dobru. Odreći će se probitačnosti. Tragat
će za stazom konačnoga smisla i tako donijeti spasenje svijetu koji je neprestano
u očaju.
Ali je li takvo što uopće moguće? Ne znači li to tražiti previše od pojedinca?

To možda može vrijediti za Krista - prigovorit će netko - ali on je bio pravi Sin
Božji. No imamo i druge primjere, neke puno manje arhetipske ili čak
mitologizirane. Uzmimo, primjerice, Sokrata, grčkoga filozofa. Nakon što je
cijeli život tragao za istinom i poučavao sunarodnjake, optužili su ga za zločine
protiv Atene, njegova rodnoga grada. Tužitelji su mu pružili mnogo mogućnosti
da jednostavno otiđe i izbjegne nevolju, no veliki je mudrac već razmotrio i

odbacio tu opciju. Prijatelj Hermogen vidio je kako u to vrijeme Sokrat
raspravlja o svemu osim o svojemu suđenju i upitao ga kako to da se doima tako
nezabrinutim. Sokrat je prvo odgovorio da se cijeli život pripremao za svoju
obranu, a zatim je rekao nešto puno tajanstvenije i značajnije: kada je pokušao
posebno razmatrati strategije koje bi dovele do oslobađajuće presude „po bilo