Page 179 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

koje ne može razmišljati mora samo utjeloviti svoje Biće. Ono može djelovati na

temelju svoje naravi, konkretno, u ovdje i sada. A ako u svojemu djelovanju ne
može doseći zahtjeve okoline, jednostavno će umrijeti. No to ne vrijedi za
ljudska bića. Mi možemo proizvesti apstraktne ideje mogućih oblika Bića.
Možemo proizvesti ideju u teatru svoje mašte. Možemo je ispitati u odnosu
prema drugim idejama, idejama drugih ljudi ili u odnosu prema samome svijetu.
Ako se ne pokaže dobrom, možemo od nje odustati. Popperovim riječima
rečeno, možemo pustiti da naše ideje umru umjesto nas. Zatim dolazi ključni

dio: autor tih ideja može nastaviti dalje, sada nesputan pogrješkom. Vjera u onaj
dio nas koji i nakon tih smrti nastavlja živjeti preduvjet je za samo razmišljanje.
No ideja nije isto što i činjenica. Činjenica je nešto što je mrtvo, u sebi i

samo po sebi. Ona nema svijest, nema volju za moći, nema motivaciju ni
djelovanje. Postoje milijarde mrtvih činjenica. Internet je groblje mrtvih
činjenica. No ideja koja obuzme jednu osobu živa je. Želi se izraziti i zaživjeti u
svijetu. Zbog toga su predstavnici dubinske psihologije - među kojima su
najvažniji Freud i Jung - inzistirali na tome da je ljudska psiha bojno polje ideja.
Ideja ima cilj. Ona želi nešto. Ona postavlja vrijednosnu strukturu. Ideja vjeruje
da je ono čemu ona stremi bolje od onoga što je sada. Ideja svodi naš svijet na

ono što potpomaže ili otežava njezino ostvarenje, a sve ostalo blijedi do
nevažnosti. Ideja određuje vrijednost. Ideja je osobnost, a ne činjenica. Kada se
pojavi u osobi, ima snažnu tendenciju pretvoriti tu osobu u svoj avatar, natjerati
je da je odjelotvori. Ponekad to poticanje (možemo čak reći zaposjedanje) može
biti toliko snažno da će osoba radije umrijeti, negoli dopustiti da ideja propadne.
To je, općenito govoreći, loša odluka zato što najčešće samo ideja mora umrijeti,

a osoba može jednostavno prestati biti njezin avatar: može promijeniti svoje
ponašanje i nastaviti dalje.
Da upotrijebimo dramsku konceptualizaciju naših predaka: kada se odnos s
Bogom poremeti (primjerice, kada nepotrebne i često nepodnošljive patnje

ukazuju na to da nešto treba promijeniti), moraju umrijeti temeljna uvjerenja -
ona moraju biti žrtvovana. To ne znači ništa drugo nego da sada trebamo učiniti
ispravne žrtve kako bismo mogli imati bolju budućnost. Nijedna se životinja nije
tome dovinula, a i nama su trebale stotine tisuća godina. Zatim su trebali još eoni
promatranja i štovanja junaka pa onda tisućljeća proučavanja dok nismo bit te
ideje prikazali u priči. Zatim su trebala daljnja golema vremenska razdoblja da

procijenimo priču i utjelovimo je tako da sada možemo jednostavno reći: „Ako
ste disciplinirani i dajete prednost budućnosti nad sadašnjošću, možete
promijeniti strukturu stvarnosti u svoju korist?