Page 177 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

I za Nietzschea i za Dostojevskoga sloboda - čak i mogućnost djelovanja -

zahtijeva ograničenje. Upravo su zato i jedan i drugi prepoznali vitalnu nužnost
crkvenih dogma. Pojedinca treba zauzdati, oblikovati - čak dovesti do ruba
uništenja - restriktivnom, dosljednom disciplinskom strukturom, prije nego što
on ili ona mogu djelovati slobodno i kompetentno. U velikodušnosti svojega
duha Dostojevski je priznao da Crkva, koliko god možda bila iskvarena, ipak
ima element milosrđa, određeni pragmatizam. Priznao je da se Kristov duh,
Logos koji je pokrenuo svijet, povijesno nalazio, i još uvijek može naći svoje

mjesto - pa čak i suverenitet - unutar te dogmatske strukture.
Ako otac ispravno disciplinira svojega sina, očito ometa njegovu slobodu,
posebice ovdje i sada. On ograničava slobodne izraze sinovljeva Bića,

prisiljavajući ga da pronađe svoje mjesto kao socijalizirani član svijeta. Takav
otac zahtijeva da se sav dječji potencijal kanalizira u jednu stazu. S obzirom na
to da nameće takva ograničenja sinu, moglo bi ga se smatrati rušilačkom snagom
koja djeluje zato da čudesnu pluralnost djetinjstva zamijeni singularnom uskom
aktualnošću. No ako otac to ne učini, on pušta sinu da postane Petar Pan, vječni
dječak, kralj izgubljenih dječaka, vladar nepostojeće Nigdjezemske. To nije
moralno prihvatljiva alternativa.

Crkvenu je dogmu potkopao duh istine koji je svim snagama razvila sama
Crkva. To je potkopavanje kulminiralo smrću Boga. No dogmatska struktura
Crkve bila je nužna disciplinska struktura. Dugačak period neslobode, u smislu

prianjanja uz jedinstvenu interpretacijsku strukturu, nužan je za razvoj
slobodnoga uma. Kršćanska dogma pružila je tu „neslobodu". Ali dogma je
mrtva, barem što se modernoga zapadnog uma tiče. Nestala je zajedno s Bogom.
No ono što vreba iza njezina trupla (i upravo je ovo od središnje važnosti) još je
više mrtvo; zapravo nikada i nije bilo živo, čak ni u prošlosti: nihilizam, baš kao
i podjednako opasna podložnost novim utopističkim idejama. Nakon proglašenja
smrti Boga izbili su kolektivni užasi komunizma i fašizma (kao što su i

Dostojevski i Nietzsche predvidjeli). Nietzsche je rekao da će nakon Božje smrti
pojedinci morati sami izmisliti svoje vrijednosti. No ovaj je element njegova
razmišljanja psihološki najslabiji: Mi ne možemo izmisliti vlastite vrijednosti
zato što ne možemo jednostavno nametnuti duši u što da vjeruje. To je bilo
veliko otkriće Carla Junga - do kojega je dobrim dijelom došao zahvaljujući
intenzivnu proučavanju problema koje je postavio Nietzsche.

Bunimo se protiv vlastitoga totalitarizma, jednako kao i protiv totalitarizma
drugih. Ne mogu jednostavno narediti samome sebi da nešto činim, a ne možete
ni vi. Kažem samome sebi: „Prestat ću oklijevati", ali ne prestajem. Kažem: