Page 175 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

zanemariti i izbjeći odgovornost za patnju koja postoji ovdje i sada; drugo,

uzrokovalo je pasivno prihvaćanje trenutne situacije, budući da se spasenje
nikako ne može zaslužiti naporima u ovomu životu (ovo je i Marx ismijavao
svojom tvrdnjom da je religija opijum za narod); i, konačno treće, pravo vjernika
da odbije svako stvarno moralno breme (osim onoga da vjeruje u spasenje koje
je Krist donio), budući da je Sin Božji već obavio sav važan posao. Zbog tih je
razloga i Dostojevski, koji je snažno utjecao na Nietzschea, kritizirao
institucionalno kršćanstvo (iako se tom kritikom bavio na neodređeniji i

sofisticiraniji način). U svojemu remek-djelu Braća Karamazovi Dostojevski u
usta svojega ateističkog nadčovjeka stavlja kratku priču Veliki inkvizitor. Evo
njezina kratka sadržaja.

Ivan pripovijeda bratu Aljoši - na čiju želju za monaštvom gleda s prijezirom
- priču o tome kako se Krist vratio na zemlju u vrijeme španjolske inkvizicije.
Kao što se može i očekivati, Spasitelj radi priličan nered: ozdravlja bolesne,
oživljuje mrtve. Te njegove ludorije ubrzo privlače pažnju samoga Velikog
inkvizitora koji Krista daje uhititi i baciti u zatvorsku ćeliju. Inkvizitor dođe k
njemu i kaže mu da više nije potreban. Njegov je ponovni dolazak jednostavno
prevelika prijetnja za Crkvu. Kaže mu da je breme koje je stavio na čovječanstvo

- breme življenja u vjeri i istini - preteško da bi ga obični smrtnici mogli nositi.
Inkvizitor tvrdi da je Crkva u svojemu milosrđu razvodnila tu poruku i taj
zahtjev za savršenim bivstvovanjem skinula s ramena svojih sljedbenika, nudeći
im jednostavne i milosrdne izlaze u obliku religije i zagrobnoga života. Za taj su
im posao bila potrebna stoljeća, dodao je Inkvizitor, i posljednje što Crkvi treba
nakon sveg tog truda jest da se vrati upravo Onaj koji je i počeo s tim

inzistiranjem da ljudi nose svu težinu. Krist ga je saslušao u tišini. Zatim, u
trenutku kada Inkvizitor odluči otići, Krist ga zagrli i poljubi u usne. Inkvizitor
problijedi od šoka, a zatim iziđe, ostavljajući vrata ćelije otvorenima.
Teško bismo mogli prenaglasiti dubinu ove priče i veličinu ljudskoga duha

koji ju je napisao. Dostojevski, jedan od najvećih književnih genija svih
vremena, u svojim se djelima suočavao s najvećim egzistencijalnim problemima,
i činio je to iznimno hrabro, izravno i ne mareći za posljedice. On je neosporno
bio kršćanin, pa ipak je odlučno odbio krivo interpretirati svoje racionalističke i
ateističke neistomišljenike. Upravo suprotno: U Braći Karamazovima, na
primjer, Ivan, koji je ateist, s nenadmašnom se jasnoćom i strašću protivi

kršćanskim postavkama. Aljoša, koji je i temperamentom i odlukama bio
potpuno u skladu s Crkvom, ne može potkopati ni jedan bratov argument (iako
njegova vjera ostaje neuzdrmana). Dostojevski je znao i priznao da je kršćanstvo