Page 174 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

raspravu koriste svoj osjećaj za istinu koji se razvio tijekom stoljeća kršćanske

kulture. Desetljećima poslije te Nietzscheove kritike Carl Jung nastavio je
razvijati Nietzscheove argumente ističući da se u prosvjetiteljstvu Europa
probudila, kao iz kršćanskoga sna, i primijetila da se sve što je dotada bilo
uzimano zdravo za gotovo može i treba preispitati. „Bog je mrtav“, rekao je
Nietzsche. „Bog ostaje mrtav. I mi smo ga ubili! Kako ćemo se mi, ubojice nad
svim ubojicama, utješiti? Ono najsvetije i najmoćnije od svega što je svijet
posjedovao do smrti je iskrvarilo pod našim noževima. Tko će oprati tu krv s

nas?“
Nietzsche je tvrdio da, uzimajući u obzir ono što zapadni um sada smatra
istinom, središnje dogme zapadne vjere više nisu vjerodostojne. No njegov drugi

napad - tvrdnja da je tijekom crkvenoga razvoja došlo do otklanjanja moralnoga
tereta kršćanstva - bio je posebno razarajuć. Filozof s čekićem pokrenuo je
napad na rano utemeljenu i tada iznimno utjecajnu liniju kršćanskoga mišljenja
koje je glasilo: kršćanstvo znači prihvatiti tvrdnju da je Kristova žrtva, i samo ta
žrtva, otkupila čovječanstvo. To nije značilo da je kršćanin, koji vjeruje da je
Krist umro na križu za spasenje svijeta, oslobođen ikakve osobne moralne
odgovornosti, ali je snažno sugeriralo da je Spasitelj već preuzeo primarnu

odgovornost za otkupljenje te da pojedincima opterećenima slabošću nije
preostalo ništa osobito važno učiniti.
Nietzsche je smatrao da je Pavao, a kasnije i protestanti pod Lutherovim

vodstvom, uklonio moralnu odgovornost s Kristovih sljedbenika. Razvodnili su
ideju oponašanja Krista (lat. imitatio Christi). Ovo oponašanje (nasljedovanje)
bilo je sveta dužnost vjernika, ne da prianjaju uz popis stavaka apstraktnoga
vjerovanja (ili da ih samo izgovaraju), nego da uistinu očituju Spasiteljev duh u
konkretnim, posebnim uvjetima svojega života - da, Jungovim riječima rečeno,
ostvare ili utjelove arhetip; da vječni uzor zaodjenu mesom. Nietzsche piše:
„Kršćani nikada nisu u praksi provodili radnje koje im je propisao Isus: i

besramno brbljanje o ‘opravdanju putem vjere’ i o njezinoj najvišoj i jedinoj
značajnosti samo je posljedica toga da Crkva nije imala ni hrabrosti ni volje da
prizna djela što ih je zahtijevao Isus.“ Nietzsche je uistinu bio kritičar kojemu
nitko nije bio ravan.

Dogmatsko vjerovanje u središnje aksiome kršćanstva (da je Krist smrću na
križu otkupio svijet; da je spasenje sačuvano za poslije smrti; da se spasenje ne
može postići djelima) urodilo je trima posljedicama koje su se međusobno
pojačavale: prvo, umanjilo je vrijednost značenja ovozemaljskoga života zato što
je samo budući život važan. Također je značilo da je postalo prihvatljivo