Page 176 - Jordan Peterson - 12 pravila za život
P. 176
poraženo racionalnom sposobnošću - čak i intelektom - ali (i ovo je od ključne
važnosti) nije prikrivao tu činjenicu. Nije pokušao nijekanjem, obmanama ili
satirom oslabiti poziciju koja se protivi onome što on smatra najistinitijim i
najvrjednijim. Umjesto toga stavio je djela iznad riječi i uspješno se suočio s
problemom. Do završetka romana Dostojevski čini da Aljošina velika moralna
dobrota - njegovo hrabro nasljedovanje Krista - pobijedi nad Ivanovom
genijalnom, ali krajnje nihilističkom kritičkom inteligencijom.
Kršćanska crkva kakvu je prikazao Veliki inkvizitor ista je crkva koju je
Nietzsche stavio na stup srama. Djetinjasta, licemjerna, patrijarhalna, u službi
države - ona predstavlja svu trulež kojoj i danas prigovaraju suvremeni kritičari
kršćanstva. Nietzsche, unatoč svoj svojoj briljantnosti, dopušta samome sebi
ljutnju, ne uravnotežujući je možda dovoljno s prosudbom. Prema mojoj
procjeni, ovdje Dostojevski uistinu nadilazi Nietzschea - ovdje njegova sjajna
književnost nadilazi Nietzscheovu filozofiju. Veliki inkvizitor ruskoga pisca
vrhunska je priča u svakome smislu. Inkvizitor je oportunistički, cinički,
manipulativni i okrutni ispitivač koji je voljan progoniti heretike, mučiti ih i
ubiti. On je trgovac dogmom za koju zna da je pogrješna. No Dostojevski čini da
ga Krist, arhetip savršena čovjeka, svejedno poljubi. Jednako je važan detalj što
nakon toga poljupca Veliki inkvizitor ostavlja vrata odškrinuta tako da Krist
može pobjeći i umaći pogubljenju. Dostojevski je uvidio da je veliko, iskvareno
zdanje kršćanstva ipak uspjelo dati prostora duhu svojega Utemeljitelja. Taj
detalj predstavlja zahvalnost mudre i dubokoumne duše za očuvanje zapadne
mudrosti, unatoč pogrješkama.
Nije da Nietzsche nije bio spreman odati priznanje vjeri i, preciznije,
katoličanstvu. Nietzsche je vjerovao da je dugačka tradicija „neslobode" koja
karakterizira dogmatsko kršćanstvo - njegovo ustrajanje da sve treba protumačiti
unutar jedinstvene, koherentne metafizičke teorije - bila nužna pretpostavka za
nastanak discipliniranoga i ujedno slobodnoga suvremenog uma. Kao što je
zapisao u S onu stranu dobra i zla:
Duga nesloboda duha (...) duga duhovna volja da se sve što se događa izloži
po kršćanskoj shemi i da je još i u svakom slučaju ponovno otkrije i opravda
kršćanskog Boga - sve to nasilno, svojevoljno, strogo, jezuitsko, proturazumsko
ispostavilo se kao sredstvo kojim su europskom duhu bile uzgojene njegova
snaga, njegova bezobzirna znatiželja i fina pokretljivost. Recimo da je pritom
moralo isto tako biti zgnječeno, zagušeno i iskvareno nenadoknadivo mnogo
snage i duha.
