Page 178 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

„Pravilno ću se hraniti“, ali ne činim to. Kažem: „Prestat ću pijančevati", ali ne

prestajem. Ne mogu se jednostavno preoblikovati u sliku koju je stvorio moj
intelekt (posebice ako je taj intelekt zaposjednut ideologijom). Imam narav, baš
kao i vi, baš kao i svi ljudi. Moramo otkriti tu narav i boriti se s njome prije nego
što uspostavimo mir sa samima sobom. Što sam ja, u najdubljemu smislu riječi?
I nakon što znam odgovor na to pitanje, što bih u najdubljemu smislu mogao
postati? Prije nego što možemo odgovoriti na takva pitanja, moramo doći do dna
stvari.

Sumnja, mimo pukoga nihilizma
Tristo godina prije Nietzschea veliki francuski filozof Rene Descartes
započeo je intelektualnu misiju da svoju sumnju uzme zaozbiljno, da rastavi sve
stvari kako bi došao do onoga bitnog - da vidi može li utemeljiti, ili otkriti,

makar jednu tvrdnju u koju se ne može posumnjati. Tražio je temeljni kamen na
kojemu bi moglo biti utemeljeno istinsko Biće. Pronašao ga je u mislećemu ,,ja“
- u ,,ja“ koje je svjesno - i to izrazio u slavnoj izreci: cogito ergo sum (Mislim,
dakle jesam). Ali taj ,,ja“ idejno je osmišljen davno prije njega. Prije mnogo
tisuća godina svjesno ,,ja“ bilo je Horusovo svevideće oko. Horus je bio
egipatski bog sunca i sin boga sunca koji je obnovio državu boreći se protiv
njezine neizbježne iskvarenosti. Još prije njega nalazimo u Mezopotamiji boga-

stvoritelja Marduka koji je imao oči oko cijele glave i koji je stvorio svijet
izgovorivši čarobne riječi. U kršćanskoj eri ,,ja“ se preobrazilo u Logos, Riječ
koja na početku vremena riječju unosi red u Biće. Zato možemo reći da je
Descartes samo sekularizirao logos pretvorivši ga eksplicitnije u „ono što je
svjesno i razmišlja“. Jednostavno rečeno, to je moderno sebstvo. Ali što je
zapravo to sebstvo?

Ako želimo, možemo donekle razumjeti njegove užase, ali njegovu je
dobrotu teže definirati. Sebstvo je veliki djelatnik zla koje je koračalo
pozornicom Bića u liku nacizma i staljinizma, koje je proizvelo Auschwitz,
Buchenwald, Dachau i mnoštvo sovjetskih gulaga. Sve to trebamo promotriti s
velikom ozbiljnošću. Ali što je suprotno tome? Koje je dobro nužna protuteža

tome zlu, koje je dobro postalo opipljivijim i shvatljivijim zbog toga zla? Na
ovomu mjestu možemo jasno i uvjerljivo ustvrditi da je čak i intelekt - ta ljudska
sposobnost toliko omiljena među onima koji prezirno gledaju na tradicionalnu
mudrost - nešto u najmanju ruku blisko i nužno srodno arhetipskomu umirućem
bogu koji vječno uskrišava, tomu vječnom spasitelju čovječanstva, samom

Logosu. Filozof znanosti Karl Popper, koji zacijelo nije bio mistik, samo je
razmišljanje smatrao logičnim produžetkom darvinističkoga procesa. Stvorenje