Page 102 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

čuperaka srebrne kose koja mu možda pada na čelo, njega,

usredotočenog na unutarnje putovanje, na mjesto kojemu hrli, koje
nestaje kao u snu istom brzinom kojom mu on prilazi. Vidjela bih
njegove otvorene oči.

Da li bih uživala u tome kad bi bio ljepši?
Barem je bolji u odnosu na prethodnika koji je zaudarao poput

crkvene garderobe za kišnih dana; poput zadaha iz usta kad ti
zubar počne čačkati po zubima; poput otpadnog plina. No, ovaj

Zapovjednik zaudara na naftalin. Ili je to možda miris nekakva
posebnog losiona što ga za kaznu mora upotrijebiti poslije brijanja?

Zašto mora nositi tu glupu uniformu? No, bi li mi se išta više
sviđalo njegovo bijelo, golo tijelo obraslo čupercima?
Ljubljenje je zabranjeno. Stoga je ovo podnošljivije.

Mogu se iskopčati. Mogu opisivati što osjećam.
Napokon svršava s prigušenim stenjanjem, kao da je odahnuo.

Serena Joy sada naglo izbacuje dah koji je bila zadržala.
Zapovjednik ostaje oslonjen na laktove dalje od naših spojenih

tijela, ne dopušta sebi da se spusti i utone u nas. Trenutak se
odmara, povlači se, odstupa, povlači patentni zatvarač. Kima

glavom, zatim se okreće i izlazi iz sobe zatvarajući vrata s
pretjeranom brižljivošću, kao da smo nas dvije njegova bolesna
majka. U svemu tome ima nečeg vedrog, ali ne usuđujem se smijati.

Serena Joy pušta moje ruke. »Možeš se sada dignuti« kaže.
»Diži se i izlazi.« Trebala bi me pustiti da se odmorim, deset

minuta, s nogama na jastuku radi poboljšanja izgleda, a ona bi se
trebala prepustiti tihoj meditaciji, ali nije za nju raspoložena. Glas
joj odaje prezir, kao da joj je dodir moga tijela gadljiv, zarazan.

Ispletem se iz njezina tijela, ustajem; Zapovjednikov sok cijedi mi
se niz noge. Prije no što se okrenem, vidim je kako poravnava plavu

suknju, čvrsto stišće noge; leži i dalje na krevetu i zuri u baldahin
iznad sebe, nepomična i ravna poput kipa.

Za koju je od nas ovo gore, za nju ili mene?