Page 99 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 99

nogu ili ruku, pa makar to bile trajne ozljede. Zapamtite, govorila je

             Tetka Lydia. Za naše svrhe vaša stopala i ruke nisu bitni.
                  Moira  je  ležala  na  krevetu,  za  primjer  svima.  Nije  smjela  to
             pokušati,  ne  s  Anđelima,  rekla  je  Alma  iz  susjednog  kreveta.

             Morale  smo  je  nositi  na  nastavu.  Krale  smo  šećer  u  papirnatim
             vrećicama  i  davali  joj  ga,  uzimale  ga  u  restoranu  za  vrijeme  jela,

             krijumčarile joj ga noću, šaljući ga od ruke do ruke, od kreveta do
             kreveta.  Vjerojatno  joj  nije  ni  trebao,  ali  samo  smo  šećer  mogle

             ukrasti. I dati.
                  Još se molim, ali pred očima su mi samo Moirina stopala, njihov

             izgled kad su je dovezli natrag. Nisu uopće izgledala kao stopala.
             Nekako  razmočena,  nabrekla,  kao  da  nemaju  kosti,  samo  boja  je
             podsjećala na stopala. Izgledala su kao pluća.

                  O, Bože, molim se. Nolite te bastardes carborundorum.
                  Jesi li to imao na umu?



                                                           * * *

                  Zapovjednik pročišćava grlo. To čini kad nas obavještava da je,

             po  njegovu  mišljenju,  vrijeme  da  prekinemo  molitvu.  »Jer
             Gospodin ima oči posvuda na zamlji, zna da je moćan na dobrobit
             onih čije srce mu je vjerno« kaže.

                  To je znak za završetak molitve. On ustaje. Imamo voljno.
   94   95   96   97   98   99   100   101   102   103   104