Page 99 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 99
nogu ili ruku, pa makar to bile trajne ozljede. Zapamtite, govorila je
Tetka Lydia. Za naše svrhe vaša stopala i ruke nisu bitni.
Moira je ležala na krevetu, za primjer svima. Nije smjela to
pokušati, ne s Anđelima, rekla je Alma iz susjednog kreveta.
Morale smo je nositi na nastavu. Krale smo šećer u papirnatim
vrećicama i davali joj ga, uzimale ga u restoranu za vrijeme jela,
krijumčarile joj ga noću, šaljući ga od ruke do ruke, od kreveta do
kreveta. Vjerojatno joj nije ni trebao, ali samo smo šećer mogle
ukrasti. I dati.
Još se molim, ali pred očima su mi samo Moirina stopala, njihov
izgled kad su je dovezli natrag. Nisu uopće izgledala kao stopala.
Nekako razmočena, nabrekla, kao da nemaju kosti, samo boja je
podsjećala na stopala. Izgledala su kao pluća.
O, Bože, molim se. Nolite te bastardes carborundorum.
Jesi li to imao na umu?
* * *
Zapovjednik pročišćava grlo. To čini kad nas obavještava da je,
po njegovu mišljenju, vrijeme da prekinemo molitvu. »Jer
Gospodin ima oči posvuda na zamlji, zna da je moćan na dobrobit
onih čije srce mu je vjerno« kaže.
To je znak za završetak molitve. On ustaje. Imamo voljno.