Page 101 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

samo jedna osoba. Ni silovanje ne bi odgovaralo: ovdje se ne

događa ništa na što nisam pristala. Nisam imala mnogo izbora, ali
nekakav sam ipak imala, pa sam odabrala ovo.
Stoga ležim mirno i sklopljenih očiju zamišljam baldahin iznad

svoje glave. Sjećam se savjeta što ga je kraljica Viktorija dala svojoj
kćeri: Sklopi oči i misli na Englesku. Ali, ovo nije Engleska. Kad bi

barem požurio.
Možda sam ja luda, i ovo je neka nova vrsta terapije.

Kad bi to barem bilo istina; tada bih ozdravila i ovo bi prošlo.
Serena Joy steže mi ruke kao da jebe nju, a ne mene, kao da joj je to

ugodno ili bolno, a Zapovjednik jebe u četveročetvrtinskom taktu
koračnice, neprekidno, kao kad pipa kapa. Rastresen je, poput
muškarca koji pjevu i pod tušem, a ne zna da pjevuši; poput

muškarca kojemu se druge stvari motaju po glavi. Kao da je negdje
drugdje, kao da čeka da svrši i bubnja prstima po stolu dok čeka.

Sada se osjeća nestrpljivost u njegovu ritmu. No, ne zanosi li se
svatko ludim snom da ševi dvije žene odjednom? Tako su nekad

pričali. Uzbudljivo, govorili su.
Ono što se događa u ovoj sobi, ispod srebrnastog baldahina

Serene Joy, nije uzbudljivo. To nema nikakve veze sa strašću,
ljubavlju, romansom ili bilo kojim od tih pojmova koji su nas
nekada golicali. Nema nikakve veze sa seksualnom željom, barem

ne s mojom, a posve sigurno ne sa Sereninom. Uzbuđenje i
orgazam ne smatraju se više potrebnima, već samo simptomom

frivolnosti, poput jebozovnih podvezica ili umjetnih madeža:
površne zabave za lakoumne. Zastarjele. Žene su, začudo, nekada
trošile toliko vremena i energije čitajući o takvim stvarima,

razmišljajući o njima, brinući zbog njih. One tako očito služe za
rekreaciju.

Ovo nije rekreacija, pa ni za Zapovjednika. Ovo je ozbiljan
posao. I Zapovjednik obavlja svoju dužnost.

Kad bih otvorila oči, barem malo, mogla bih ga vidjeti, njegovo
nipošto odvratno lice nad mojim prsnim košem, s nekoliko