Page 100 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

16

Obred se odvija kao obično.
Ležim na leđima, potpuno odjevena, nedostaju samo higijenske,
bijele pamučne gaćice. Kad bih morala otvoriti oči, vidjela bih velik

bijeli baldahin na četiri stupa iznad golema Serenina kreveta u
kolonijalnom stilu. Visi nad nama poput niska oblaka, oblaka

ukrašena sićušnim kapljicama srebrne kiše, koje se pretvaraju, ako
ih bolje pogledate, u cvjetove sa četiri latice. Ne bih mogla vidjeti

bijelu prostirku, ni zavjese s cvjetićima ni, duž njih, toaletni stolić
sa srebrnom četkom i s nekoliko ogledala; samo baldahin,

prozračan i jako zakrivljen prema dolje, i stoga istodobno eteričan i
tvaran.
Kao brodsko jedro. Brod plovi punim jedrima, govorili su

nekada. Jedra se nadimlju. Jedra nabrekla poput velikog trbuha
pokreću brod.

Miris đurđice nas okružuje poput maglice, hladne, gotovo
ledene. U ovoj sobi nije toplo.

Iznad mene, prema uzglavlju, smjestila se, pružila se Serena
Joy. Noge su joj raširene, ja ležim između njih, glava mi je na

njezinu trbuhu, njezina stidna kost ispod baze moje lubanje, njena
me bedra okružuju. I ona je potpuno odjevena.
Ruke su mi uzdignute; ona mi drži šake, lijevu u lijevoj, desnu u

desnoj. To bi trebalo značiti da smo jedno tijelo, jedno biće. A
zapravo znači da ona upravlja procesom, a time i proizvodom. Ako

ga bude. Prstenje na njezinoj lijevoj ruci zarezuje mi se u prste.
Možda osveta, a možda i nije.

Moja crvena suknja dignuta je do struka, ali ne više. Ispod nje
Zapovjednik jebe. Ono što jebe nalazi se u donjem dijelu tijela. Ne

kažem da vodi ljubav, jer to i ne čini. Ne bi bilo točno reći ni da
spolno opći, jer to podrazumijeva dvoje ljudi, a u ovome sudjeluje