Page 98 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Pognem glavu i sklapam oči. Slušam suspregnuti dah, gotovo

nečujne dahtaje, drhtanje što se nastavlja iza mojih leđa. Kako li me
mora mrziti.

* * *

Molim se u sebi: Nolite te bastardes carborundorum. Ne znam
što to znači, ali mi te riječi dobro zvuče, morat će dostajati, jer ne

znam što bih drugo rekla Bogu. Ne baš sada. Ne, kako su nekada
govorili, u takvoj kriznoj konstelaciji. Preda mnom lebdi urezani

tekst iz mog ormara što ga je ostavila nepoznata žena s licem Moire.
Vidjela sam je kako izlazi, ulazi u bolnička kola, na nosilima, nosila

su ih dva Anđela.
Što se dogodilo? upitala sam nečujno ženu do sebe; pitanje koje

ni za koga, osim za fanatika, nije opasno.
Groznica, oblikovala je riječ usnama. Kažu, slijepo crijevo.
Toga dana večerala sam kosane odreske s grahamom. Sjedila

sam za stolom pokraj prozora, pa mi se pogled pružao sve do
ulaznih vrata. Vidjela sam kako se vraćaju bolnička kola, ovaj put

bez sirene. Jedan je Anđeo iskočio, razgovarao sa stražarom.
Stražar je ušao u zgradu; bolnički auto je ostao parkiran; Anđeo
nam je bio okrenut leđima, kako su ih učili. Dvije Tetke izišle su iz

zgrade sa stražarom. Skrenule su prema stražnjem dijelu. Izvukle
su Moiru, odvukle je kroz ulazna vrata i prednjim stubištem, držeći

je ispod pazuha, sa svake strane po jedna. Jedva je stajala na
nogama. Prestala sam jesti, nisam mogla; tada smo već sve koje

smo sjedile za istom stranom stola zurile kroz prozor. Prozor je bio
zelenkast sa žičanom mrežom što su je stavljali u staklo. Tetka

Lydia je rekla: Večerajte. Prišla je prozoru i spustila roletu.
Odveli su je u nekadašnji laboratorij. Nitko nije svojevoljno
odlazio u tu prostoriju. Poslije nije mogla hodati tjedan dana, cipele

su joj bile premalene, jer su joj noge tako nabrekle. Za prvi prekršaj
obrađuju stopala. Upotrebljavaju čelično uže, izlizano na krajevima.

Zatim dolaze na red ruke. Baš ih briga što su napravili od vaših