Page 97 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Moira, nemoj.

Ne bih mogla podnijeti pomisao da je ovdje nema, sa mnom.
Zbog sebe.
U kolima šalju s tobom dva momka. Promisli. Zacijelo su ludi

za onim, jebi ga, ne smiju ni ruke gurnuti u džep, mogli bi…
Vi, tamo. Vrijeme je isteklo, čuo se glas Tetke Elizabeth s vrata.

Digla sam se, povukla vodu. Kroz rupu u zidu provirila su dva
Moirina prsta. Bila je upravo dovoljno velika za dva prsta. Dotakla

sam ih svojim prstima, brzo, malo ih zadržala. Pustila ih.

* * *

»Onda Lea reče: Bog mi je uzvratio nagradom što sam ustupila
sluškinju svome mužu« čita Zapovjednik. Ispušta knjigu i ona se

zatvara. Čuje se slab zvuk, kao kad se tapecirana vrata na nekoj
udaljenosti zatvaraju sama od sebe, poput daha. Zvuk daje naslutiti
mekoću stranica, tankoću papira. Mekog i suhog, nalik na

papierpoudre, ružičast i naprašen, za uklanjanje sjaja na nosu,
mogli ste ga kupiti u dućanima u kojima su prodavali svijeće i

sapun u obliku predmeta: školjki, gljiva. Nalik na papir za cigarete.
Na latice.
Zapovjednik sjedi i sklapa oči, kao da je umoran. Dugo radi. Ima

mnoge odgovornosti.
Serena plače. Čujem je, iza svojih leđa. Nije to prvi put. Ona to

uvijek radi, na večer Obreda. Nastoji biti tiha. Nastoji sačuvati
dostojanstvo pred nama. Tapecirani namještaj i prostirke prigušuju

zvuk, ali ga ipak jasno čujemo. Užasna je ta napetost između njene
nemoći da vlada sobom i pokušaja potiskivanja plača. Kao kad

prdneš u crkvi. Dođe mi da se nasmijem, kao i uvijek, ali ne zato što
mi je to smiješno. Zvuk njezina plača širi se sobom, a mi se
pretvaramo da ništa ne čujemo.

Zapovjednik otvara oči, zamjećuje, mršti se, prestaje
zamjećivati. »Pomolimo se u sebi« kaže Zapovjednik. »Molit ćemo

se za blagoslov, i za uspjeh u svim našim pothvatima.«