Page 118 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

barbarskog doba. M. voli G. 1972. Taj je tekst izdubljen olovkom u

izlizanom laku na klupi i ima u sebi patosa svih nestalih civilizacija.
Poput otiska ruke u kamenu. Tko god ga je napravio, bio je nekada
živ.

Posljednji datumi potječu iz sredine osamedesetih godina.
Zacijelo je to jedna od onih škola što su ih zatvorili zbog nedostatka

djece.
Pravili su greške, kaže Tetka Lydia. Mi ih ne kanimo ponavljati.

Glas joj je pobožan, ponizan, glas onih čija je dužnost da nam
govore o neugodnim stvarima za naše dobro. Rado bih je zadavila,

pomišljam, ali skoro u istom trenu potiskujem tu pomisao.
Neke predmete cijenimo, kaže, samo ako su rijetki ili teško
dolazimo do njih. Hoćemo da vas cijene, djevojke. Govor joj obiluje

stankama koje s užitkom mulja po ustima. Zamislite sebe kao
bisere. Mi, koje sjedimo u našim redovima, spuštenih očiju, mi je

prisiljavamo da slini o moralu. Ona nas mora odrediti, mi moramo
podnositi njezine pridjeve.

Razmišljam o biserima. Biseri su skrućena slina kamenice. Baš
to ću reći Moiri, poslije, ako budem mogla.

Nalickat ćemo vas i dotjerati, govori Tetka Lydia, zadovoljna i
dobre volje.

* * *

Kombi se zaustavlja, otvaraju se stražnja vrata, Čuvar nas poput
pastira tjera van. Na ulazu stoji drugi Čuvar, s ramena mu visi

kratkocjevi automat. Krećemo u koloni prema ulazu, po kišici, dok
Čuvari salutiraju. Veliki Traumobil, onaj s pokretnom liječničkom

ekipom i opremom, parkiran je podalje, na kružnom kolnom
prilazu. Vidim jednog liječnika kako gleda kroz prozor vozila. Pitam
se što li rade unutra dok čekaju. Kartaju, najvjerojatnije, ili čitaju;

bave se nekakvim muškim poslom. Uglavnom ih uopće ne trebaju;
puštaju ih unutra samo kad su zaista potrebni.

Nekad je bilo drukčije, nekad su oni odlučivali. Prava sramota,