Page 117 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 117
svetac spasio, pa mutantni soj uzročnika sifilisa kojemu nikakva
plijesan nije mogla ništa. Neke su to radile same, podvezivale grliće
katgutom ili ih palile kojekakvim kemikalijama. Kako su mogle,
govorila je Tetka Lydia kršeći ruke, oh, kako su samo mogle tako
nešto učiniti? Jezabele! Kako li su samo prezrele darove Božje!
Izlažete se opasnosti, govorila je Tetka Lydia, ali vi ste udarne
jedinice, vi ćete kao prethodnica umarširati na opasni teritorij. Što
veća opasnost, to veća slava. Sklopila bi ruke, sva blažena zbog naše
lažne hrabrosti. Buljile smo u klupe. Nimalo ugodna pomisao da
sve to moraš pretrpjeti i roditi nešto osuđeno na propast. Nismo
točno znale što se događa s neprihvaćenim bebama, s onima što bi
ih proglasili Nečedima. No, znale smo da su ih nekamo uklanjali,
brzo.
* * *
Uzroka je bilo više, govori Tetka Lydia. Stoji u prednjem dijelu
učionice u sivožutoj haljini s pokazivačem u ruci. Ispred ploče, gdje
je nekada vjerojatno visjela zemljopisna karta, sada visi dijagram
koji pokazuje broj poroda na tisuću, kroz godine i godine: opasan
pad, ispod nulte linije prirasta, pa još niže i niže.
Naravno, neke žene su vjerovale da budućnosti neće biti, mislile
su da će svijet eksplodirati. To im je bio izgovor, kaže Tetka Lydia.
Govorile su da je rađanje besmisleno. Nosnice Tetke Lydie se stežu:
kakve li pokvarenosti. Te su žene bile lijene, reče. Drolje.
Na gornjem dijelu klupe u drvu su urezani nečiji inicijali i
godine. Ponegdje su po dvije skupine inicijala povezane riječju voli.
J.H. voli B.P. 1954. O.R. voli L.T. Nalikuju mi na natpise što sam ih
znala viđati na kamenim stijenama u pećinama, urezane ili ispisane
smjesom čađe i životinjske masti. Čine mi se nevjerojatno starima.
Gornji dio klupe je od svijetla drveta; nagnut je, a zdesna je naslon
za ruku da ima oslonac kad pišeš na papiru, perom. U klupi ste
mogli držati teke, knjige. Ti običaji iz prijašnjih vremena čine mi se
rasipničkima, gotovo dekadentnima; nemoralnima, poput orgija iz