Page 119 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 119

govorila  je  Tetka  Lydia.  Sramotno.  Upravo  nam  je  pokazala  film,

             snimljen u bolnici iz onog vremena: trudnica žicama priključena na
             nekakav  stroj,  elektrode  izlaze  iz  nje  sa  svih  strana,  pa  izgleda
             poput  slomljena  robota;  u  ruku  joj  kaplje  intravenozna  infuzija.

             Nekakav muškarac s reflektorskom svjetiljkom zuri joj među noge,
             tamo  gdje  su  je  obrijali,  »golobradu«;  pun  poslužavnik  blistavih

             steriliziranih noževa, svi imaju maske. Pacijentica je očito poslušna.
             Nekada bi žene nakljukali svakakvim lijekovima, izazivali trudove,

             rezali  ih,  šivali.  Više  ne.  Nema  ni  anestetika.  Tetka  Elizabeth  je
             rekla  da  je  to  bolje  za  dijete,  ali  i  ovo:  Trudnoći  tvojoj  muke  ću

             umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Dobili smo to za ručak, pa
             crni kruh i sendviče sa zelenom salatom.
                  Uspinjući se stubama, širokim stubama s kamenom urnom sa

             svake strane - Zapovjednik Warrenove je zacijelo na višem položaju
             od našega - čujem drugu sirenu. To je plavi Rodomobil, za Supruge.

             To  će  biti  Serena  Joy  koja  stiže  u  svečanoj  pratnji.  Za  njih  nema
             klupa. Imaju prava sjedala, tapecirana. Sjede licem naprijed i nisu

             skrivene zavjesama. Znaju kamo idu.
                  Vjerojatno  je  Serena  Joy  već  bila  ovdje,  u  ovoj  kući,  na  čaju.

             Vjerojatno  su  Warrenovu,  nekadašnju  Janine,  tu  cmizdravu
             gaduru,  producirali  pred  njom,  pred  njom  i  pred  drugim
             Suprugama kako bi mogle vidjeti njezin trbuh, možda ga opipati i

             čestitati  Supruzi.  Jaka  djevojka,  dobri  mišići.  Nikakav  Agent
             Orange u njenoj obitelji, provjerili smo evidenciju o njoj, koliko god

             pazi , uvijek ti nešto može promaći. A jedna od ljubaznijih je možda
             rekla: Hoćeš li kolačić, draga?
                  O, ne, razmazit ćeš je, previše šećera nije dobro.

                  Jedan valjda neće škoditi, samo taj jedan, Mildred.
                  A Janine, ulagujući se: O, da, smijem li, gospođo?

                  Baš je draga, tako se lijepo ponaša, a ne mrzovoljno. Kao neke,
             samo obave svoj posao i gotovo. Ona mi dođe više kao kći, moglo bi

             se reći. Kao član obitelji. Ugodno matronsko smijuljenje. To je sve,
             draga, možeš se vratiti u svoju sobu.
   114   115   116   117   118   119   120   121   122   123   124