Page 119 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 119
govorila je Tetka Lydia. Sramotno. Upravo nam je pokazala film,
snimljen u bolnici iz onog vremena: trudnica žicama priključena na
nekakav stroj, elektrode izlaze iz nje sa svih strana, pa izgleda
poput slomljena robota; u ruku joj kaplje intravenozna infuzija.
Nekakav muškarac s reflektorskom svjetiljkom zuri joj među noge,
tamo gdje su je obrijali, »golobradu«; pun poslužavnik blistavih
steriliziranih noževa, svi imaju maske. Pacijentica je očito poslušna.
Nekada bi žene nakljukali svakakvim lijekovima, izazivali trudove,
rezali ih, šivali. Više ne. Nema ni anestetika. Tetka Elizabeth je
rekla da je to bolje za dijete, ali i ovo: Trudnoći tvojoj muke ću
umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Dobili smo to za ručak, pa
crni kruh i sendviče sa zelenom salatom.
Uspinjući se stubama, širokim stubama s kamenom urnom sa
svake strane - Zapovjednik Warrenove je zacijelo na višem položaju
od našega - čujem drugu sirenu. To je plavi Rodomobil, za Supruge.
To će biti Serena Joy koja stiže u svečanoj pratnji. Za njih nema
klupa. Imaju prava sjedala, tapecirana. Sjede licem naprijed i nisu
skrivene zavjesama. Znaju kamo idu.
Vjerojatno je Serena Joy već bila ovdje, u ovoj kući, na čaju.
Vjerojatno su Warrenovu, nekadašnju Janine, tu cmizdravu
gaduru, producirali pred njom, pred njom i pred drugim
Suprugama kako bi mogle vidjeti njezin trbuh, možda ga opipati i
čestitati Supruzi. Jaka djevojka, dobri mišići. Nikakav Agent
Orange u njenoj obitelji, provjerili smo evidenciju o njoj, koliko god
pazi , uvijek ti nešto može promaći. A jedna od ljubaznijih je možda
rekla: Hoćeš li kolačić, draga?
O, ne, razmazit ćeš je, previše šećera nije dobro.
Jedan valjda neće škoditi, samo taj jedan, Mildred.
A Janine, ulagujući se: O, da, smijem li, gospođo?
Baš je draga, tako se lijepo ponaša, a ne mrzovoljno. Kao neke,
samo obave svoj posao i gotovo. Ona mi dođe više kao kći, moglo bi
se reći. Kao član obitelji. Ugodno matronsko smijuljenje. To je sve,
draga, možeš se vratiti u svoju sobu.