Page 121 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

20

Glavno stubište šire je od našega, sa zavojitom ogradom s obje
strane. Odozgo čujem jednolično pjevanje žena koje su već stigle.
Penjemo se stubištem, jedna po jedna, pazeći da jedna drugoj ne

stanemo na rub haljine što se vuče za nama. Slijeva je blagovaonica
s dvostrukim vratima otvorenim prema unutra, pa vidim dug stol,

prekriven bijelim stolnjakom i bifeom: šunka, sir, naranče - imaju
naranče! - i svježi kruh i kolači. Mi ćemo dobiti mlijeko i sendviče,

poslije, na poslužavniku. No, njih čeka i kava, pa i vino, jer zašto se
Supruge ne bi malo opile na takav pobjednički dan? Najprije će

pričekati rezultate, a zatim se omastiti i osladiti. Sakupile su se u
dnevnoj sobi s druge strane stubišta i bodre Zapovjednikovu
Suprugu, Warrenovu Suprugu. Mršava ženica, leži na podu, u

bijeloj pamučnoj spavaćici, njezina prosijeda kosa raširila se na
prostirci poput plijesni; masiraju joj sićušni trbuh, baš kao da će

doista i sama roditi.
Zapovjednika, naravno, nema na vidiku. Otišao je tamo kamo

muškarci odlaze u takvim prilikama, nekud se zavukao. Vjerojatno
izračunava kad bi se mogao nadati objavi unapređenja, bude li sve

prošlo glatko. Siguran je da će ga dobiti, sada.
Warrenova je u glavnoj spavaćoj sobi, prikladan naziv, jer u njoj
spava glava kuće, ondje noću liježu ovaj Zapovjednik i njegova

Supruga. Ona sjedi na njihovu golemom bračnom krevetu,
poduprta jastucima: Janine, nabrekla, svedena na stroj za rađanje,

lišena prijašnjeg imena. Ima na sebi bijelu platnenu košulju
podignutu iznad bedara; njezina duga kosa boje žutilovke

zaglađena je i svezana na zatiljku da ne smeta. Oči je čvrsto
stisnula, pa mi je takva gotovo simpatična. Na koncu konca, ona je

jedna od nas; što li je drugo htjela nego samo po mogućnosti što
ugodniji život? Što je drugo bilo koja od nas htjela? Štos je u onome