Page 122 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

po mogućnosti. Nije joj loše s obzirom na okolnosti.

Dvije žene koje ne poznajem stoje s jedne i druge strane
kreveta, pa hvataju njezine ruke ili ona njihove. Treća joj podiže
spavaćicu, izlijeva dječje ulje na brežuljak trbuha, utrljava ga prema

dolje. Uz noge joj stoji Tetka Elizabeth u sivožutoj haljini s
vojničkim džepovima na prsima; ona nam je predavala ginekonauk.

Vidim joj samo glavu postrance, u profilu, ali znam da je to ona,
njezin prćasti nos, lijepa brada, stroga. Pokraj nje je Porođajna

stolica s dvostrukim sjedalom, stražnji dio uzdignut je poput
prijestolja. Ondje će posjesti Janine tek kad dođe vrijeme.

Pripremili su pokrivače, kadicu za kupanje, zdjelu s ledom da ga
Janine može sisati.
Ostale žene sjede prekriženih nogu na prostirci; mnogo ih je,

događaju moraju prisustvovati sve iz ovoga okruga. Zacijelo ih je
dvadeset i pet, trideset. Nema svaki Zapovjednik Sluškinju; neke

od njihovih Supruga imaju djecu. Od svake prema sposobnosti;
svakome prema njegovim potrebama. Recitirale smo to tri puta

poslije deserta. Bilo je to iz Biblije, tako su barem tvrdili. Ponovno
sv. Pavao, u Djelima.

Vi ste prelazna generacija, govorila je Tetka Lydia. Vama je
najteže. Znam kakve se žrtve od vas očekuju. Teško je kad vas
muškarci ponižavaju. Bit će lakše onima koje dolaze za vas.

Prihvatit će svoje dužnosti objeručke.
Nije rekla: Zato što se neće sjećati ničeg drugog.

Rekla je: Zato što neće željeti stvari koje ne mogu imati.

* * *

Jedanput na tjedan prikazivali su nam filmove, poslije ručka i
prije našeg poslijepodnevnog odmora. Sjedile smo na podu u
učionici za ekonomiku domaćinstva, na malim sivim prostirkama,

te čekale dok su se Tetka Helena i Tetka Lydia natezale s
projektorom i opremom. Ponekad bi namjestile film naopako. Sve

me podsjećalo na satove zemljopisa u srednjoj školi, prije tko zna