Page 19 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

nove kuće je osamljeno mjesto.

Pričekala je da Čuvar pokrene auto i odveze se. Nisam gledala
njezino lice, već u onaj dio nje koji sam mogla vidjeti spuštene
glave: plavi pojas, naglašen, lijeva ruka na bjelokosnoj glavici štapa,

veliki dijamanti na prstenjaku koji je zacijelo nekada bio lijep, ali je i
sada bio vrlo njegovan, nokat koščata prsta isturpijan u krivulju s

blago zaobljenim vrhom. Taj prst kao da se ironično smješkao;
poput nečega što joj se rugalo.

Mogla bi baš i ući, rekla je. Okrenula mi je leđa i odžepesala
hodnikom. Zatvori vrata za sobom.

Unijela sam crvenu torbu, kako je ona nesumnjivo i htjela, a
potom zatvorila vrata. Nisam joj se obratila. Tetka Lydia je rekla
kako je najbolje da ne govorimo ništa sve dok nam izravno ne

postave pitanja. Nastojte sebe zamisliti u njihovoj koži, govorila je
sklapajući i lomeći ruke, smješkajući se nervozno i preklinjući. Nije

im lako.
Ovamo, rekla je Zapovjednikova Supruga. Kad sam ušla u

dnevnu sobu, već je sjedila u naslonjaču, s lijevom nogom na klupici
s jastučićem izvezenim petit poenom, ruže u košari. Na podu

pokraj naslonjača pletivo probodeno pletaćim iglama.
Stajala sam ispred nje i skrstila ruke. Tako, rekla je. Uzela je
cigaretu, stavila je među usne i čvrsto ih stisnula pripaljujući je.

Usne su joj se stanjile, ostale takve, a oko njih male okomite bore
kakve smo nekada viđali na reklamama za ruževe. Upaljač je bio

boje bjelokosti. Cigarete su zacijelo nabavljene na crnoj burzi,
pomislila sam, pa mi je to ulijevalo nadu. Pa i sada kad više nema
pravog novca još ipak postoji crna burza. Crna burza uvijek postoji,

i uvijek se nešto može razmijeniti. Znači da je ona žena koja
vjerojatno krši pravila. Ali čime sam ja mogla trgovati?

Čeznutljivo sam gledala cigaretu. Meni su zabranjene, kao i
alkohol i kava.

Znači, stari kako-li-se-već-zove nije uspio, rekla je.
Nije, gospođo, rekla sam.