Page 142 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

No, sada mi se sve vraća, i znam da nisam spremna.

* * *

Sat u prizemlju otkucava devet. Rukama stišćem kukove,

udišem, krećem hodnikom i tiho niza stubište. Serena Joy je možda
još u kući gdje se odigralo Rađanje; sretne li okolnosti, to nije
mogao predvidjeti. Na Dan Rađanja Supruge se satima zadržavaju

u sretnom domaćinstvu, pomažući pri otvaranju darova,
ogovarajući, opijajući se. Moraju se nečim baviti da se oslobode

zavisti. Prolazim hodnikom u prizemlju, pokraj vrata koja vode u
kuhinju, sve do sljedećih vrata, njegovih. Stojim pred njima,

osjećajući se poput djeteta što ga je pozvao direktor škole. Što li
sam zgriješila?

Moja je prisutnost ovdje protuzakonita. Nama je zabranjeno da
budemo nasamo sa Zapovjednicima. Mi služimo za rasplod: mi
nismo konkubine, gejše, kurtizane. Naprotiv: učinjeno je sve da nas

ne svrstaju u tu kategoriju. Ne bismo smjele nuditi nikakvu zabavu,
potajne strasti nisu dopuštene ni u jednoj prostoriji; ne smijemo

izmamljivati nikakve posebne naklonosti, ni mi ni oni, ne smije biti
ni najmanje osnove za ljubav. Mi smo dvonožne maternice, i
gotovo: svete posude, pokretni kaleži.

Zašto me onda želi vidjeti, noću, nasamo?
Ako me uhvate, predat će me Sereni na milost i nemilost. On se

ne bi smio miješati u disciplinu domaćinstva, to su ženski poslovi. A
poslije toga, prekvalifikacija. Mogla bih postati Neženom.

No, bilo bi gore da ga odbijem. Zna se tko drži stvarnu vlast u
rukama.

Valjda ipak nešto hoće od mene. Želja je slabost. Upravo me ta
slabost, kakva god bila, mami. Poput male pukotine na zidu, prije
neprobojnom. Proniknem li u nju, u tu njegovu slabost, možda će

mi sve biti jasno.
Htjela bih znati što on hoće.

Podižem ruku, kucam na vrata te zabranjene sobe u kojoj