Page 140 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

23

Ovo je rekonstrukcija. Sve je ovo rekonstrukcija. To je
rekonstrukcija i sada, u mojoj glavi, dok ležim nauznak na krevetu i
ponavljam ono što sam morala ili nisam smjela reći, što sam morala

ili nisam smjela učiniti, što sam morala poduzeti. Ako se ikada
izvučem…

Stanimo. Namjeravam se izvući. Ovo ne može vječno trajati. I
druge su obuzimale takve misli, u teškim vremenima poput ovoga, i

sve je ispalo kako treba, doista su se izvukli, ovako ili onako, i nije
trajalo vječno. Premda je možda trajalo dulje od vječnosti koju su

zamišljali.
Kad se izvučem, ako ikada uspijem ovo registrirati, u kojem god
obliku, pa makar u obliku usmene predaje, i tada će to biti

rekonstrukcija uz još jedan vremenski pomak. Nemoguće je nešto
ispričati točno onako kako se dogodilo, jer ono što kažeš ne može

nikada biti točno, moraš uvijek nešto izostaviti, previše je uloga,
strana, protustruja, nijansi; previše gesta koje bi mogle značiti ovo

ili ono, previše oblika koje nikad ne možeš potpuno opisati, previše
aroma, u zraku ili na jeziku, poluboja, previše. No, ako si slučajno

muškarac, negdje u budućnosti, i dopro si dovde, ne zaboravi: kao
muškarac nećeš nikada podleći iskušenju ili osjećaju da moraš
oprostiti kao žena. Teško se tome oduprijeti, vjeruj mi. No, upamti

da je i opraštanje moć. Moliti za oprost je moć, a uskratiti ili
podijeliti oprost također je moć, možda najveća.

Možda se sve ovo zapravo ne odnosi na vlast. Možda se zapravo
ne radi o tome tko može koga posjedovati, tko može nekome

nekažnjeno nešto učiniti, ne prežući ni od smrti. Možda se ne radi o
tome tko smije sjediti a tko mora klečati ili stajati ili ležati raširenih

nogu. Možda se radi o tome tko što kome može učiniti pa da mu
bude oprošteno. Nemoj mi reći da je to isto.