Page 141 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

* * *

Htio bih da me poljubiš, rekao je Zapovjednik.

No, naravno, nešto se dogodilo i prije toga. Takvi zahtjevi
nikada ne padaju iz vedra neba.

* * *

Napokon sam zaspala i usnila da imam naušnice, jedna je bila
slomljena; ništa osim toga, mozak je samo čeprkao po svom starom

arhivu. Probudila me Cora s večerom na poslušavniku i vrijeme se
vratilo u kolotečinu.

»Je li beba u redu?« pita Cora spuštajući poslužavnik. Zacijelo
već zna, one se služe nekakvim usmenim telegrafom, od
domaćinstva do domaćinstva, vijesti putuju; ali njoj je drago da to

čuje od mene, kao da će u mojim riječima biti stvarnije.
»Lijepa je« kažem. »Zadržat će je. Djevojčica je.«

Cora mi se smješka, potvrđujući naše zajedništvo. U takvim
trenucima čini joj se zacijelo da je ono što radi vrijedno truda.

»To je dobro« kaže. Glas joj je gotovo sjetan. Naravno, mislim.
Bilo bi joj drago da je bila ondje. Kao da je propustila zabavu.

»Možda ćemo i mi ubrzo dobiti prinovu« kaže plaho. Kad kaže
mi, misli na mene. Ja bih se sada trebala odužiti svima koji se brinu
o meni, opravdati stan i hranu, poput mravlje kraljice s jajima. Riti

možda nisam po volji, ali Cori jesam. Dapače, ona ovisi o meni. Ona
se nada, a ja sam pokretač njezine nade.

Njena su nadanja vrlo jednostavna. Ona želi Dan rađanja, ovdje,
s gostima i hranom i darovima, želi dijete da ga mazi u kuhinji, da

mu glača odjeću, da mu potajno daje kolačiće. Ja bih joj trebala
osigurati te radosti. Bio bi mi miliji prijekor, čini mi se da sam ga

više zavrijedila.
Za večeru je pirjana govedina. Mučim se da je dovršim, jer se
usred jela sjećam onoga što mi je dan izbrisao iz glave. Točno je što

kažu, to je stanje transa, rađanje ili prisustvovanje rađanju, gubiš
trag o svemu ostalom, usredotočuješ se samo na taj jedan trenutak.