Page 137 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

žena, rekla je Tetka Lydia.

Smijem li sjesti? upitala je Janine. Kao da više ne može izdržati.
Napokon je mogla iznuditi ustupak, pa makar i simboličan.
Smiješ, Janine, rekla je Tetka Lydia, iznenađena, ali znajući da

je u tom trenutku ne smije odbiti. Od Janine je tražila pažnju,
suradnju. Pokazala joj je stolicu u kutu. Janine ju je primakla.

Mogla bih te ubiti, znaš, rekla je Moira pošto je strpala Tetku
Elizabeth iza kotla. Mogla bih te opasno ozlijediti, pa da

zaboraviš što znači biti zdrava. Mogla bih te ucmekati ili ti
zabosti ovu stvar u oči. Upamti samo da ti nisam ništa učinila,

ako se ikada ponovno susretnemo.
Tetka Lydia nije ispričala taj dio Janine, ali pretpostavljam da je
Moira rekla nešto slično. U svakom slučaju, nije ubila ni osakatila

Tetku Elizabeth koja se poslije nekoliko dana, pošto se oporavila od
sedmosatnog boravka iza kotla i, po svoj prilici, saslušanja -

mogućnost dosluha je uvijek postojala, bila riječ o Tetkama ili o bilo
kom drugom - vratila na dužnost u Centar.

Moira se uspravila i zagledala se ispred sebe. Zabacila je
ramena, ispravila kičmu i stisnula usne. To nije bilo naše

uobičajeno držanje. Obično smo hodale pognutih glava, pogleda
uprta u ruke ili u tlo. Moira nije baš nalikovala na Tetku
Elizabeth, pa ni sa smeđim velom na glavi, ali je njen ukočeni stav

bio očito dovoljno uvjerljiv za Anđele na straži koji nikad nisu vrlo
pažljivo promatrali bilo koju od nas, pa ni Tetke, možda pogotovu

ne njih, jer je Moira čvrstim korakom izišla kroz prednja vrata
držeći se poput osobe koja zna kamo ide; salutirali su joj, a ona im
je pokazala propusnicu Tetke Elizabeth, nisu se ni potrudili da

provjere, ta tko bi na takav način uvrijedio jednu Tetku. I nestala.
O, rekla je Janine. Tko zna što je osjećala? Možda je htjela klicali

od veselja. Ako jest, dobro je to skrivala.
Eto, Janine, rekla je Tetka Lydia. Objasnit ću ti što hoću od

tebe.
Janine je razrogačila oči trudeći se da poprima nevin i pažljiv