Page 138 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

izgled.

Htjela bih da naćuliš uši. Možda je još netko bio upleten.
Dobro, Tetka Lydia, rekla je Janine.
Pa dođi i sve mi ispričaj, hoćeš li, draga? Ako nešto čuješ.

Dobro, Tetka Lydia, rekla je Janine. Znala je da više neće
morati klečati pred nama u učionici i slušati kako sve mi vičemo da

je kriva. Sad će neko vrijeme biti na redu neka druga. Privremeno
se izvukla.

Činjenica što je ispričala Dolores sve o tom susretu u uredu
Tetke Lydie nije značila ništa. Nije značila da neće svjedočiti protiv

nas, protiv bilo koje od nas, ako joj se pruži prilika. To smo znale.
Već smo se tada prema njoj ponašale kao što se ljudi ponašaju
prema onima bez nogu što prodaju olovke na ulici. Izbjegavale smo

je kad smo mogle, bile prema njoj obzirne kad nije išlo drugačije.
Ona nam je bila opasna, to smo znale.

Dolores ju je vjerojatno potapšala po leđima i rekla kako je
lijepo od nje što nam je to ispričala. Gdje se obavila ta razmjena? U

gimnastičkoj dvorani, dok smo se spremale na spavanje. Dolores je
spavala do Janine.

Priča je kružila među nama te noći, u polutami, prigušeno, od
kreveta do kreveta.
Moira je bila negdje vani. Bila je na slobodi ili mrtva. Što će

poduzeti? Ta je pomisao postepeno obuzela cijelu sobu. Kao da bi u
svakom trenutku mogla uslijediti zaglušna eksplozija, rasprsnuti se

prozorska stakla, širom se otvoriti vrata… Moira je sada
posjedovala moć, oslobodila se, riješila se ulara. Razularila se.
Mislim da nas je to plašilo.

Moira je bila poput dizala bez stijena. Pobuđivala je u nama
vrtoglavicu. Već smo gubili želju za slobodom, već smo se osjećale

sigurnima među tim zidovima. U gornjim slojevima atmosfere
čovjeka se raspada, isparava, nema pritiska koji bi održao njegovu

cjelovitost.
Usprkos tome sanjarili smo o Moiri. Privijale smo je na grudi,