Page 158 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

odlaziti sama, navečer. Nosi sa sobom hranu, kolač ili pitu ili kruh

što ga je ispekla Rita ili staklenku želea od lišća metvice koja raste u
njezinu vrtu. Često pobolijevaju, te Supruge Zapovjednika. Bolest
im čini život zanimljivijim. Mi, Sluškinje, pa i Marthe, izbjegavamo

bolest. Marthe ne žele u prisilnu mirovinu, jer tko zna kamo će ih
poslati. Više se ne vidi toliko starica. A za nas bi svaka prava bolest,

trajna, iscrpljujuća, gubitak težine ili apetita, ispadanje kose, zastoj
žlijezda, bila terminalna. Sjećam se Core, ranije tog proljeća, kako je

teturala uokolo iako je imala gripu, i držala se za dovratnike kad je
mislila da je nitko ne vidi, pazeći da ne kašlje. Blaga prehlada,

odgovorila je na Serenino pitanje.
I sama Serena povremeno priušti sebi nekoliko slobodnih dana i
provede ih u krevetu. Tada njoj dolazi društvo, Supruge šuškaju

stubama, veselo kokodačući; tada ona dobiva kolače i pitu, žele,
kite cvijeća iz njihovih vrtova.

Izmjenjuju se. Postoji nekakav popis, nevidljiv, neizgovoren.
Svaka pazi da ne prigrabi više pažnje no što joj pripada.

Onih večeri kad bi Serena trebala izići sigurna sam da će me
pozvati.

* * *

Prvi put sam bila zbunjena. Njegove su mi potrebe bile nejasne,
a ono što sam iz njih mogla razabrati činilo mi se smiješnim,

šaljivim, kao da osjeća fetišističku sklonost prema cipelama na
vezice.

Donekle sam se i razočarala. Što sam očekivala, iza tih
zatvorenih vrata, prvi put? Nešto neizrecivo, možda četveronoške,

nastranosti, bičevanje, sakaćenje? Barem nekakve sitne seksualne
manipulacije, nekakve sitne prošle grijehe koji su mu sada
uskraćeni, zakonski zabranjeni i koji se kažnjavaju amputacijom.

Umjesto toga, slagali smo riječi, kao da smo stari bračni par, ili
dvoje djece, i to mi se činilo krajnje ekscentričnim, osebujnim

prekršajem. I sam zahtjev mi je bio posve nedokučiv.